Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaPraktična Lola

Ne možete ih voljeti previše: kako povezanost pomaže djeci da se razvijaju

Jedno od najčešćih pitanja koje mi postavljaju u vezi sa odnosima jeste da li dijete može da bude previše povezano sa svojim roditeljima.

Prevela: Saša Leper

Deborah MacNamara / Mother.ly

Foto: Unsplash

Postoji generalni strah i sveprisutan mit da ako se fokusiramo na izgradnju odnosa sa djecom možemo sputati razvoj njihove nezavisnosti i samostalnosti. Postoji paradoksalan odnos povezanosti i odvajanja, a često je pogrešno shvaćen.

Kratka verzija priče glasi: povezanost ne usporava razvoj. Podstiče ga.

Ako posmatrate krupnu sliku, ultimativni cilj odgajanja djeteta jeste da im pomognete da postanu samostalne ličnosti. Trebalo bi da želimo da razmišljaju za sebe, postavljaju sopstvene ciljeve, formiraju razloga, donose odluke, znaju svoje granice i kreiraju namjere. Ono što bi zapravo trebalo da se pitamo jeste: šta treba da uradimo da bi i naša djeca odrasla ovako?

Djeca mlađa od tri godine se rutinski drže roditelja. Mogu ih ganjati, plakati kada oni nisu tu i biti nesrećni kada moraju dijeliti pažnju roditelja sa još nekim.

Mala djeca su gladna pažnje jer im nedostaje samostalnosti i za sve što im je potrebno zavise od nas. U periodu između 5 i 7 godina bi trebalo da se mogu slobodnije igrati sami, preuzeti odgovornost za jednostavnije zadatke kao što je oblačenje i početi imati obaveze kao što je pospremanje svojih igračaka.

photo of baby holding person's fingers

Djeca ne mogu biti suviše bliska sa roditeljima, mogu samo biti ne duboko povezana. Bliskost treba da učini djecu ovisnim o nama kako bismo ih mogli voditi. To je naš poziv za odnos koji ih oslobađa da prestanu tražiti ljubav i fokusiraju se na rast.

Kada djeca mogu uzeti zdravo za gotovo da će njihove potrebe za bliskošću biti ostvarene, slobodni su da se igraju, otkrivaju, zamišljaju, slobodno kreću i obraćaju pažnju. Možda se to čini paradoksalno, ali ako ispunimo njihove potrebe za ovisnošću guramo ih ka nezavisnošću. Kako dijete raste postaje sposobnije da preuzme volan sopstvenog života a mi se možemo povući u ulogu savjetnika.

Kada djeca mogu uzeti zdravo za gotovo da će njihove potrebe za bliskošću biti ostvarene, više se neće brinuti o tome da ganjaju nas. Drugim riječima, kada možete računati na osobu koja vodi računa o vama, više se ne morate držati njih. Djeca koja se drže nas u periodu kada već krenu u školu to možda rade uz nesigurnosti. Upravo sigurnost u odnose bliskosti oslobađa djecu i dopušta im da nas puste; bliskost nije neprijatelj zrelosti, ali nesiguran odnos jeste.

 

Drugi načini na koji djeca mogu tražiti bliskost

Preduslov za razvoj jeste vjera u brigu odrasle osobe. Drugim riječima, dijete ne bi trebalo da se trudi da zasluži ljubav. Postoje mnogi načini na koje se djeca mogu truditi da se ispune njihove potrebe za bliskošću, kao što su:

– Dijete ulaže mnogo ruda u to da se uklopi, da pripada, da bude dovoljno dobro i da bude jednako dobro kao i ostali.

– Kada je dijete skromno ili samokritično ili se trudi da bude naročito dobro prema drugima kako bi ga voljeli.

– Ako se dijete trudi da pridobije pažnju – recimo da bude dvorska luda razreda – i trudi se da bude važno, da bude voljeno, primjećen ili smatrano posebnim na neki način.

selective focus photography of woman and boy

– Ponekad se dijete trudi da bude lijepo, pametno ili dobro kako bi se svidjelo drugima ili bilo voljeno.

– Hvalisanje, razmetljivost i prekomjerni takmičarski duh u svrhu postizanja superiornosti mogu biti pokazatelji urođene nesigurnosti djeteta.

Kako bi dijete moglo biti stabilno u nečijoj njezi ono mora biti u stanju da odnos te osobe prema njemu uzme zdravo za gotovo. Kada dijete osjeća da je važno takvo kakvo je ne mora da se mijenja kako bi zaslužilo bilo čiju ljubav.

 

Kako odrasli mogu podstaći bliskost?

Moramo preuzeti inicijativu u nastojanjima da održimo djecu blizu, da im iskazujemo ljubav, da obraćamo pažnju na njih i pružamo im poziv u odnos koji je bezuslovan. Kada im dajemo do znanja da njihovo ponašanje nije u redu, takođe se moramo pobrinuti da razumiju da je odnos i dalje tu.

Najvažnije što moramo da uradimo jeste da se postaramo da njihova glad za odnosom uvijek bude nadjačana njihovom vjerom u to da ćemo im to i dati. Moraju vjerovati u našu sposobnost kao osobe koja im to pruža i ne osjećati da moraju da se trude kako bi njihove potrebe bile ispunjene.

selective focus photo of woman lifting child during daytime

Cilj je istovremeno biti brižan i čvrst dok ih pozivamo da zavise od nas. Postoji nekoliko stvari koje možemo uraditi kako bismo učinili značajnu razliku:

– Učiniti bezbjednim po njih da zavise od nas tako što nećemo ono do čega im je stalo koristiti protiv njih (sankcije i zabrane) kao ni sprovoditi disciplinu zasnovanu na odvajaju.

– Moramo zaslužiti njihovo povjerenje tako što ćemo biti dosljedni u svojoj brizi, kao i  biti velikodušni u pažnji i znacima toplote, užitka i zadovoljstva.

– Preuzeti vođstvo u pokazivanju da se možemo nositi sa  njima i svime što ide uz njih, kao što su nagle promjene raspoloženja, otpor i odbijanja.

– Biti osoba koja ih tješi, vodi, štiti i tu je uz njih.

– Ne ispunjavati njihove zahtjeve već njihove potrebe.

– Stvorite situacije u kojima moraju zavisiti od bas, kao što su izlasci van kuće i učenje novog hobija ili vještine.

Na kraju svega,  najvažnija lekcija je ova: djecu ne treba gurati da se odvoje ili odrastu. Ono što je djeci najpotrebnije jesu duboki odnosi i da ih se oslobodi od gladi za prisnošću.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije