LjudinajnovijeNaslovna vijestRadoznala Lola

Kathleen Kavalec:Prvi put u karijeri prisustvujem virtuelnim sastancima sa premijerima, ministrima i drugim ambasadorima

Kada sam upoznala Ketlin po prvi put nisam znala koja će biti njena uloga.

Brankica Raković

Kad je riječ o OSCE-u ili bilo kojoj drugoj međunarodnoj organizaciji uvriježeni način razmišljanja je „Došli su ovdje i šta sad rade?“.

U ovom intervjuu nisam željela da pričamo samo o jednoj temi, već mi je namjera bila da pokažem ljudima stranu koju svaka od nas može razumjeti.  Postoje stvari u koje je OSCE uključen, a mi za to ni ne znamo.

Posebno u segmentu feminizma.

B: Kako vam protiču dani u vrijeme virusa Korona?

Svjedoci smo svakodnevnih promjena situacije povodom pandemije virusa Korona.

Profesionalno, Misija OSCE-a u BiH čini sve da prati dešavanja i sprovede optimalno sve dostupne preventivne mjere, kao i da redovno sve informiše putem jedinstvenog načina i kanala komunikacije kako bi se osigurao blagovremen, tačan i precizan tok razmjene relevantnih podataka.

​Veoma mi je drago i iznad svega cijenim posvećenost svojih kolega, koji su zaslužni za ugled koji uživamo u očima naših partnera i saradnika. Istovremeno, djelujemo u potpunosti u skladu sa  preporukama i uputstvima koje primamo od relevantnih faktora, lokalno i međunarodno.

Izuzetno je bitno ostati u svojim domovima. Samodisciplina i integritet svakog zaposlenog je suštinska za uspjeh Misije u prevenciji i primjeni mjera zdravstvene zaštite.  U cilju zaštite zdravlja svih, naših porodica i nas samih, najbitnije je pratiti i primjenjivati sva zdravstvena uputstva i savjete.

Uprkos poteškoćama sa kojima se svi suočavamo, sretni smo što, zahvaljujući tehnologiji, možemo raditi od kuće i biti u virtuelnom kontaktu s drugima. Svaki dan učimo sve više kako da iskoristimo nevjerovatne tehnološke potencijale. Prvi put u mojoj karijeri prisustvujem čestim virtuelnim sastancima sa premijerima, ministrima i sa drugim ambasadorima. Ove vrste konekcija su neophodne u krizama kao što je ova.

Privatno, mnogo čitam, posvetila sam se proučavanju knjiga i literature koju nisam imala vremena čitati tokom redovnih radnih dana jer su profesionalne obaveze i aktivnosti uvijek bile na prvom mjestu otkako sam stigla u o u prelijepu zemlju.  No, pored ozbiljnih sadržaja bitno je naći vremena i za humor i razbibrigu, tako da pratim i šaljive priče i sadržaje koje periodično razmjenjujem sa kolegama, prijateljima i članovima porodice. Nastojim da ih ne obasipam porukama pretjerano jer svi su povezani na neke, ako ne sve, od društvenih mreža i takvi lagani sadržaji su lako pristupačni.

Lično, mnogo mi pomaže kada posmatram šiti kontekst i brojna dešavanja u svijetu.  Solidarnost, spremnost na djelovanje i promptno rješavanje problema odlike su i naše Misije.  Ohrabruje činjenica da ćemo zajedničkim snagama sve lakše prebroditi.

Ono što je najvažnije jeste da smo tu jedni za druge, pomažemo se međusobno, pokazujemo brigu i prilagođavamo se datim okolnostima, redovno komuniciramo i dajemo puni smisao poslu koji obavljamo i u ovim izazovnim uslovima. Ono što je najvažnije je da ostanemo zdravi, pojedinačno i kolektivno.

 

B: Prije nego što pređemo na temu feminizma, žena u politici i slične teme, možete li prokomentarisati trenutnu situaciju ovdje? Teško je ne primijetiti da se ponovo učestalo spominju ružne riječi kao što su „rat“ i slično. Možete li nam dati neki komentar iz perspektive Vas i kancelarije za koju radite i dajete sve od sebe da održite mir u životu?

Naravno. Prije svega, moram napomenuti da smo duboko razočarani takvim ponašanjem koje ne smatramo konstruktivnim i koje ne vodi ka izgradnji jačeg društva ili jakih ustanova koje su potrebne ovoj zemlji. Kao što ste spomenuli, mi smo ovdje prisutni kao članovi međunarodne zajednice kako bismo pomogli u izgradnji jakog prosperitetnog demokratskog društva, ali smo razočarani što svjedočimo retorici koja dijeli ljude i što uočavamo korištenje etnonacionalizma kako bi se ljudi podijelili umjesto ujedinili.

B: Prošlo je već 25 godina. Šta radimo pogrešno? Kako to da se uporno vraćamo unazad, a ne idemo naprijed?

Ne mogu reći sa sigurnošću, ali mi se čini da ta tendencija da se oslanja na etničku pripadnost i nacionalizam kako bi se stekla prednost u politici u mnogome dijeli ljude. Naravno, sama struktura Dejtona je tako postavljena i samo podstiče te negativne tendencije. To je nešto što se treba prebroditi i prevazići. Mi radimo na promovisanju pomirenja i sarađivanju ljudi uprkos etničkim podjelama. To je jedna od stvari koje radimo i kroz film „Maglaj: rat i mir“,  jer želimo pokazati da saradnja jeste moguća.

B: Planirate li još takvih filmova, još projekata koji promovišu mir na način na koji mi to možemo razumjeti? Živjeli smo zajedno, pa nam to nije nešto neobično. Mislite li da projekti kao što je film „Maglaj“ mogu biti korisni?

Da, to je upravo jedna od stvari na koje se želimo fokusirati. Jedan od razloga zašto smo organizovali prikazivanje ovog filma u Sarajevu sredinom februara 2020. godine, je da pokažemo da jeste moguće imati takav projekat i želimo promovisati više takvih inicijativa. To je ujedno i razlog zašto smo pozvali i međunarodnu zajednicu, kako bismo tražili njihovu podršku za slične projekte koji jačaju zajedništvo i pomirenje.

B: Razgovarajmo malo o Vašoj poziciji ovdje i poziciji svih žena u Bosni i Hercegovini. Kada smo se prvo upoznale, govorile smo o ženama, feminizmu, ženama u politici… svim tim važnim položajima. Nakon sveg ovog vremena, šta mislite gdje se sada nalazimo i gdje možemo ići? Da li ste naučili nešto što bi se mogao primijeniti i ovdje kako bi se poboljšao položaj žena u politici?

Naravno. Prvo, naučila sam da u ovoj zemlji postoji mnogo jakih žena koje imaju sjajne ideje. Nažalost, i dalje su relativno malobrojne u sferama kao što su politika i poduzetništvo, a smatram da se to može poboljšati. Konkretno, trenutno Albanija predsjedava OSCE-om i veoma sam impresionirana svime što su oni uradili, prije svega na povećanju broja žena u parlamentu i na položajima moći. Nedavno sam prisustvovala konferenciji Beču koju su organizovali Albanci. Pobrinuli su se da sve panel diskusije budu rodno ravnopravne i pokazali da jeste moguće da neka zemlja iz regiona promijeni svoj pristup. Naučila sam da se u BiH i dalje može uraditi mnogo toga, ali da nije toliko teško ukoliko postoji prava posvećenost.

B: A kako su oni to uradili?

Putem posvećenosti viših organa vlasti. Premijer je uložio veliki trud i poslao je uputstva svima da želi da se stvari tako rade, a ljudi su pozitivno reagovali na to. Mislim da pomaže i to što u vladi imaju mnogo mladih ljudi i ljudi koji su posvećeni unošenju promjena i osjećaju da imaju podršku da to i urade. Iako nisam lično bila u Albaniji, već sam je samo vidjela kroz rad OSCE-a, upoznala sam nekoliko mladih ministarki i zaista sam impresionirana njihovom posvećenošću.

B: Da, u Republici Srpskoj je takva situacija da imamo predsjednicu, ali ona ne donosi nikakve odluke. U Srbiji postoji Ana Brnabić koja bi trebala biti ključna osoba, ali nije. Da li mi na Balkanu na takve pozicije stavljamo žene da budu lijepe i krasne samo kako bi se činilo da stvari dovodimo u red, a u praksi ne činimo pravu stvar? Mislite li da bi to bio korak ka naprijed ili nazad?

Smatram da se to može vidjeti u mnogim zemljama kada počnu uvoditi promjene, ta ideja da je dovoljno da takoreći zamaskiraju stvari time što će postaviti nekoliko žena na značajne pozicije. To je česta pojava u mnogim zemljama. Rekla bih da je to dobar prvi korak, jer pruža primjer da takvo nešto jeste moguće, ali ipak ne ide dovoljno daleko. Mislim da je neophodna prava posvećenost istinskoj jednakosti polova i promjena načina razmišljanja kako bi se priznalo da žene jesu sposobne za rad na mnogim različitim pozicijama. Govorim o tome da kada sam bila mala, željela sam da postanem pilot, ali tada nije bilo mnogo žena pilota i bilo mi je teško da zamislim da mogu da radim taj posao. Nedavno sam vidjela fotografije sa leta kompanije Delta na kome su avion pun mladih djevojaka odveli u NASA-u.

B: Da, i mi smo pisali o tome.

Smatram da je potreban takav trenutak koji bismo mi nazvali „paljenjem lampice“ da shvatite da stvari mogu biti drugačije. Samo zato što uporno viđate stvari na jedan način ne znači da ne mogu biti i drugačije. Mislim da taj prag nije dosegnut ne samo u ovoj već i u mnogim drugim zemljama. Za tako nešto je potrebna prava posvećenost, kao što se može vidjeti u Albaniji. Španija je jedna od zemalja koja je uradila slične stvari. Možete pogledati indekse koji bilježe učešće žena u parlamentima i vidjeti koje zemlje su napravile značajne pomake. Ruanda je još jedno od tih iznenađenja koje pokazuje da su, uz političku volju, promjene moguće.

B: Da li ste zamišljali da ćete biti ovdje, da ćete biti na čelu nečega? Šta biste mogli poručiti djevojčicama koje čitaju Lolu i koje se zamišljaju kako vode nekoga ili nešto, idu negdje, mijenjaju stvari? Kako bi to bilo moguće? Šta ste vi uradili u životu kako biste došli ovdje, kakve ste bitke bili?

Kad sam bila mlada, nije postojalo mnogo ambasadorki. Čak i kada sam se pridružila Službi za inostrano poslovanje Sjedinjenih Američkih Država gotovo da nije bilo ambasadorki. Ali ja sam nekako uvijek željela da budem prva u nečemu. Srećom, tokom moje karijere zapošljavano je sve više žena i kako su napredovale u karijeri postajale su ambasadorke, tako da ne mogu reći da sam bila prva na nekim pozicijama. Međutim, u nekim slučajevima i jesam, ali ne na višim pozicijama. No, jesam prva ambasadorka Misije OSCE-a u BiH. Ranije smo imali prvu američku ambasadorku u BiH, Morin Kormak. Zapravo, trenutno postoji velika grupa ambasadorki u BiH.

Mladim ženama bih poručila da jeste moguće, da ako želite da budete predvodnice nečega samo treba da to i zamislite i prepoznate da će se društvo promijeniti čak i ako trenutna situacija nije takva. Moguće je da ćete moći to uraditi u budućnosti. Morate imati vjeru u sebe i morate vjerovati da je moguće.

B: Nedavno sam bila član OSCE-ovog panela na temu nasilja nad ženama na internetu. Moram reći da je bilo veoma produktivno. Nas četvoro smo govorili o prijetnjama i stvarima koje možemo promijeniti. Vi mnogo radite na tome. Šta nam možete reći o trenutnoj situaciji kada je riječ o nasilju nad ženama ne samo na internetu već i inače?

OSCE je nedavno sproveo istraživanje o nasilju nad ženama. Obuhvatilo je 7 zemalja u kojima postoji OSCE na Balkanu, kao i Ukrajinu i Moldaviju. Rezultati koje smo dobili su krajnje alarmantni. U BiH smo otkrili da 3 od 5 žena smatra da je nasilje nad ženama učestala pojava u njihovom okruženju; 4 od 10 su rekle da su iskusile neki oblik psihološkog, fizičkog ili seksualnog nasilja od perioda kada su napunile 15 godina. Nažalost, otkrili smo i da gotovo polovina žena smatra da je nasilje u porodici privatna stvar, kao i da 40% ili više ne zna šta da uradi ako se nađu u takvoj situaciji. To pokazuje koliko je nasilje ukorijenjeno u društvo i da čak ni žene nisu sigurne šta da rade. One i ne prepoznaju da postoje i drugi načini, da ne moraju prolaziti kroz sve same i kod kuće.

Mislim da je nasilje na internetu prirodni slijed kada se u društvu već pojavljuju takve količine nasilja, ali, naravno, društvene mreže to daleko olakšavaju zbog anonimnosti na internetu. Nije to problem samo ovdje na Balkanu već na nivou čitavog svijeta. Oduvijek je postojala tendencija u društvima da utišaju žene koje se usude da progovore tako što ih napadaju, kritikuju i ponižavaju, a internet je još jedan od načina za to, a pri tom je i gotovo besplatan za korisnike. Želimo pridati više pažnje posebnom načinu na koji se žene napadaju. Želimo i stvoriti mrežu podrške za žene koje se suočavaju sa ovakvim napadima.

Veoma sam sretna što je britanski ambasador u BiH, Met Fild, stvorio neku vrstu neformalne grupe ljudi koji su spremni da progovore kada vide napade na žene u politici i iskažu im podršku. Veoma je važno kada vas neko napada da znate da vas ljudi podržavaju i da niste sami.

 

B: Kada smo bili na tom događaju, govorili smo pred 40-50 mladih ljudi. Da li mislite da uvijek razgovaramo sa ljudima koji to shvataju? Mislite li da bi rješenje bilo da razgovaramo sa ljudima koji ne razumiju da nasilje ne treba biti učestala pojava? Da ljudima treba objasniti da morate prijaviti kada vas neko napadne? Imala sam slučajeve u svom okruženju kada su se žene plašile da se obrate policiji ili porodici jer su smatrale da se ništa ne može promijeniti. Šta zapravo možemo promijeniti?

Naravno. Prvi korak je uvijek da se okupe ljudi koji misle slično. Smatram da i na skupovima o ovoj temi uvijek bude ljudi koji se iznenade. Jedan od mojih kolega koji je prisustvovao jednom našem sličnom događaju je rekao da nije imao o pojma tome. Često muškarci, pa čak i muškarci čije supruge pate, nisu ni svjesni svih patnji sa kojima se suočavaju žene. Žene se toliko bore same i u tišini sa takvim stvarima da im više ni ne padne na pamet da razgovaraju sa nekim. Sjećam se jedne prilike kada sam bila na ručku u mješovitom društvu (prisustvovali su i muškarci i žene) i, ne znam da li je to bilo zbog uticaja pokreta #MeToo ili zašto, ali žene su počele da govore o različitim slučajevima napastvovanja koje su doživjele ili momenata kad su se plašile zbog nečega. Muškarci su bili šokirani. Nisu imali ni predstavu da se takve stvari dešavaju, jer žene to nikada nisu spominjale. Prosto, takvi strahovi prilično su učestali, kao i mjere predostrožnosti koje preduzimaju da se zaštite bez razmišljanja, naprimjer kada hodaju same noću – svi oni rizici o kojima žene razmišljaju a muškarci ne moraju.

Važno je i da policija bude istrenirana za takve stvari. Kada sam bila u Banjoj Luci susrela sam se sa organizacijom policajki koje rade na različitim načinima treniranja policije u vezi sa rodnim nasiljem i kako reagovati na njega. Bila sam veoma impresionirana kada sam ih upoznala. Imati žene u policiji je veoma važno jer one mogu pomoći ljudima oko sebe da bolje shvate situaciju. Važno je da žene razgovaraju sa svojim partnerima jer im oni mogu pomoći i biti saveznici, ali moraju znati šta se dešava.

Vidjela sam vrlo zanimljivu listu na internetu. Naslov je bio „Šta sve radite kako biste se zaštitili od seksualnog zlostavljanja?“. U kategoriji „Žene“ bile su pobrojane razne stvari koje one rade, a kategorija „Muškarci“ je bila prazna, jer muškarci ne brinu o takvim stvarima. Podizanje nivoa svijesti i pronalaženje saveznika u partnerima, policiji, različitim mrežama, pričanje o tome kako bi ljudi shvatili da to jeste problem – to su stvari koje smo željeli pokazati tim istraživanjem.

 

B: Kao žena, šta očekujete da ćete vidjeti u Bosni nakon što se ostvari sve ono što ste zamislili?

Voljela bih vidjeti napredak u izbornoj reformi kako bi postojali bolji izbori i kako bi se doživljavali kao fer, transparentni i vjerodostojni, naročito u Mostaru gdje nije bilo izbora već 12 godina. To je nešto što bih zaista voljela vidjeti. Takođe bih voljela i da se naši projekti uhvate u koštac sa pitanjima korupcije i vladavinom zakona, da utiču na donošenje novih zakona, te da se poboljša vođenje postupaka protiv slučajeva korupcije i ratnih zločina.

Voljela bih vidjeti napretke u obrazovanju, naročito u aspektu diskriminacije i segregacije, što je još jedno od polja na kojima smo aktivni. Zalažemo se za reformu nastavnih planova i programa. Naravno, voljela bih i da je više žena aktivno uključeno u politiku, te da se poveća fokus ka postizanju rodne ravnopravnosti. Mnogo ljudi ovdje radi na tome, ali to nije isti napredak kakav je postignut u nekim drugim mjestima. Voljela bih da se pojave političari kojima je zaista stalo do ovoga i koji će se potruditi. Nastaviću da skrećem pažnju na ove probleme kad god i gdje god da imam priliku pri susretu sa političkim vođama, ali mislim da je to nešto što mora početi od žena. Moraju se ohrabriti da iskorače i zauzmu se za sebe. To nije lako – tu je nasilje na internetu, kritika, politika koja je postala ružna i obeshrabruje mnoge ljude da ne učestvuju.  Nije tu riječ samo o ženama, ali žene se naročito brinu za porodicu i djecu, plaše se.

Zato je važno da se oformi mreža ljudi koje si međusobno pružaju podršku. To već postoji – oformljena je politička akademija koja okuplja žene i obučava ih ako su zainteresovane za rad u politici. Ovdje u Sarajevu postoje mnogobrojne ambasadorke, pa se okupljamo kao žene otprilike svakih mjesec dana i razgovaramo o načinima na koje možemo podržati takve grupe moralno, posjetom ili saradnjom sa njima na projektima. To je nešto do čega je veoma stalo svim ženama u toj grupi.

Možda ćemo zajedno otići na putovanje da skrenemo pažnju na različite žene.

Bila sam veoma uzbuđena kad sam otišla u Goražde da upoznam premijerku. Znala sam da je riječ o ženi i bila sam uzbuđena zbog toga. Mislim da je jedina premijerka u državi, ali kada sam došla na sastanak, po prvi put otkad sam u BiH sve osobe prisutne za stolom su bile žene: predsjednica Skupštine, ministarka pravde, ministarka unutrašnjih poslova… Bilo je tako zanimljivo ući u tu prostoriju i svima nam je to bilo novo iskustvo. To samo pokazuje da takve stvari jesu moguće. Ali, kao i sa svim ostalim, potrebno je imati viziju i ideju i vjerovati da je moguće.

U Sjedinjenim Američkim Državama još uvijek nikada nismo imali predsjednicu. Možda sada hoćemo, možda nećemo, ne znam. Napravili smo napredak tako što više žena sada sjedi u Kongresu, ali i dalje su te brojke niže nego u nekim evropskim državama ili čak u Ruandi. To nije lako i potrebno je vrijeme. Potrebno je raditi korak po korak i pomoći ljudima da promijene svoju viziju.

 

B: Da li ste imali priliku da se upoznate sa predsjednicom Republike Srpske?

Jesam.

B: Šta ona kaže? Da li smatra da ima obavezu da unese neke promjene za svaku djevojčicu?

Nije iznenađujuće da, imajući u vidu njenu poziciju, predsjednica je smatrala da u Republici Srpskoj žene imaju solidan pristup vodećim pozicijama. Not surprisingly, given her position, she was of the view that in the RS, women have good access to leadership opportunities.  Ovo je razumljivo jer političari uvijek smatraju da određene stvari moraju reći na određene načine. To je normalno..  Tačno je  i da sam imala priliku upoznati neke od veoma impresivnih liderki u Republici Srpskoj, kao što je predsjedavajuća Doma naroda, Nada Tešanović.

B: Da li smatrate da, uopšteno govoreći, liderke koje dosegnu visoke pozicije smatraju da moraju raditi napornije kako bi dokazale da su jednako jake ili jače od muškaraca?

Tako je. Kada žene pokušavaju napredovati u poslu u kom dominiraju muškarci ponekad potisnu tu žensku stranu sebe kako bi se bolje uklopile u muško okruženje. Pokušavaju biti jače i grublje nego što bi to bio bilo koji muškarac, previše kompenzuju. Zbog toga podsvjesno odbacuju druge žene kao da one nisu dovoljno jake, pa preuzmu neke načine ponašanja muškaraca. To je naročito izražajno u situacijama u kojima su žene rijetke, kao što je primjer sa direktorima kompanija. Počnu smatrati da se moraju boriti kao muškarci. Ali kada postoji više žena ili kada je uravnoteženije onda to počne uticati na sve. Dolazi do manje konflikata, postane opuštenije i promijeni se ponašanje.

Potpuno sam svjesna da sam i ja imala isti instinkt kada sam bila mlada i bila među rijetkim ženama u svijetu diplomatije, pokušavala sam dokazati da sam jednako jaka kao i muškarci.

Tek kada sam postala malo starija i kada se više žena pridružilo tom svijetu shvatila sam da ne moram da se ponašam kao muškarci, već mogu da si dopustim da budem ja i koristim druge dijelove svoje ličnosti, da ne posmatram sve kao konflikt.

B: Da se ne morate boriti za sve.

Tako je. Da je moguće i sarađivati, naročito u diplomatiji. U diplomatiji je ključno pronaći načine za saradnju i međusobno pomaganje kako bi se izbjegao konflikt. To je jedna od stvari koje sam naučila sa godinama.

B: Da li mislite da je budućnost ženska?

Nadam se. Nadam se da će postojati bolja ravnoteža.

B: I ja

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije