DogađajiKulturaLjudiLjudski odnosiMjestanajnovijeNaslovna vijestPojavePorodicaŽivot

Jelena Veljača: Da li je ovo kraj života kakvog smo poznavali?

Da li je sve ovo ujedno i kraj životnog stila na koji smo svi navikli, pita se Jelena Veljača usred izolacije zbog koronavirusa.

I pri tom ne misli samo na putovanja, večere u restoranima i slične užitke, već na one sitne, koje smo do sada uzimali zdravo za gotovo. 

Redakcija

gloriaglam.hr / Jelena Veljača

Foto: gloriaglam.hr

Životnog stila koji ste naručili trenutno nema na skladištu – kaže internet šala koja je odjednom, posve neočekivano, postala mnogo više od još jednog duhovitog grafita na Facebooku. Postala je nevjerovatna, još uvijek bizarna, potpuno šokantna stvarnost.

Stvarnost koja nas plaši i prema kojoj osjećamo otpor. Ima onih koji su prepperi, i onih koji su uvijek naginjali teorijama zavjera, pa im je sada žao što nisu pepperi (a lijepo sam vam rekao!), a ima i nas koji i dalje odbijamo mogućnost da “ovo zauvijek traje”.

Ali, koliko god trajalo ili ne trajalo, svi se skupa moramo suočiti sa činjenicom da je svijet kakav smo poznavali vrlo vjerovatno došao do kraja.

Dosta će nas preživjeti – ali, što je s našim životnim stilom na koji smo navikli? Instagram i Instagram oglašavanje? Wapp ljubavne veze dok je partnerica na poslu? Pročitala sam nekidan, opet šalu, ovaj put o obliku statusa: zamislite koliko je teško svim preljubnicima sada, kada moraju biti u izolaciji sa svojim porodicama.

Status doista zvuči kao da se naslađuje, ali, šta je s ljudima koji su se, baš kad je lupila korona, našli na ljubavnoj ničijoj zemlji? Hoće li ih ona natjerati da se vrate porodicama i da paze na njih, ostavljajući tako neke druge žene ili muškarce, kojima su do prvog zaraženog obećavali budućnost?

Putovanja do kraja svijeta i nazad na koje smo još do juče bili spremni potrošiti baš sav honorar koji smo zaradili, jer, zaradi će se nekako i novi, zašto da se propusti prilika?

Životnog stila koji ste naručili trenutno nema na skladištu

Nije mi žao ni jedne prilike koju nisam propustila, ali bojim se da će postati ključno imati ili nemati neku količinu novaca na računu i da će ideja da s četverogodišnjim djetetom sama otputujem na Maldive postati gotovo kao film koji ću i samoj sebi morati prepričavati.

Ne samo zato što su granice zatvorene, što je zračni promet u restrikcijama, već i zato što će naš životni stil postati posve drugačiji. Nemam odgovor na pitanja hoće li se desiti ekonomska depresija kao nakon Drugog svjetskog rata, ili ćemo, uz putovnice, za vizu trebati predavati i friški uzorak krvi.

Ne znam hoće li se tržište, kao u mojim suludim snoviđenjima koja se ovih dana kada ne mogu zaspati događaju, samo rekonstruirati i pronaći način da se otkriju nova zanimanja, novi biznisi (astronautska odijela za frizere?), da se zaposle ljudi koji će ostati bez posla, ali znam što se dogodilo u ovom kratkom razdoblju karantene: majke školaraca postale su učiteljice.

One koje i rade od kuće čupaju svoje za sada još ne pretjerano neuredne frizure, jer paralelno svladavaju i zadaću i aplikaciju Zoom i zamrzavanje gotovih jela u slučaju potpune apokalipse.

image

One koje ne rade od kuće svladale su styling za situaciju lockdowna. Laktovima stišćemo gumbe u liftovima, ja zahvaljujem jogi što mogu dovoljno podinuti noge da otvorim neke kvake.

Nisam još uvijek sigurna što da mislim šarenim maskama, iako je i sam Vili Beroš, nacionalni heroj bez premca, rekao da i one koje nisu medicinski odobrene imaju značaj jer bildaju solidarnost (Singerice ponovo rade, ljudi šivaju maskice i dijele ih).

Dok sam ja razmišljala o tome jel mi zdravije ignorirati činjenicu da su mi zaštitne maske za lice zamijenile čukljeve na reklamama koje iskaču na mom Google pretraživaču, mamina susjeda sašila je Leni jednu malenu s ovčicama. Leni se svidjela, pa sad smišljamo kako doći do nje, jer ni susjedu ni roditelje osobno nisam vidjela već desetak dana, od straha da ih ne zarazim (65+, pušači, astma).

Hoće li novi biznis biti poveći kaslići za svaku obitelj, koji se bezkontaktno otvaraju, da bi se, u slučaju čestih karantena, mogle ostavljati potrepštine i pošta za voljene bake?

Hoće li moje dijete zaboraviti fazu maski ili će odrasti u svijetu u kojem je posve normalno uskladiti masku s tenisicama? Hoće li večera u restoranima postati luksuz, ne zbog toga što ćemo svi bankrotirati (ove me misli obuzmu kad upadnem u najparaoničniji scenarij)već zato što će postojati vrlo rijetki trenuci kad će nam dopustiti da se viđamo u velikim grupama?

Vrtlog tih misli zaustavim snom ili tabletom za isti, pa shvatim kako bih prije samo desetak dana morala napisati obavezni disclaimer kako imam recept za tablete za smirenje, a kako će sada većina ljudi koji ovo čita naprosto slegnuti ramenima – jer svi smo na sličnom mjestu, sinusoidnom izmijenjivanju optimizma i straha, ne samo od bolesti, već i od budućnosti.

Nitko od nas ne želi da dodir, zagrljaj i poljubac postane najskuplja valuta, i to se vjerojatno neće dogoditi – ljubav je bila uvijek nezaustavljiva sila čovječanstva i grlit ćemo prijatelje kad ovo sve prođe jače nego ikada do sada.

Ali, hoćemo li više ikad podijeliti istu jabuku, “samo probati” hranu iz tuđeg tanjura (inače, ja sam ekspert za upravo ovu potonju opisanu rabotu), hoće li se rukovanje vratiti u modu. A nonšalantni poljupci? Ili ćemo zauvijek vidjeti kako kapljice sline lete oko nas?

Svi smo na sličnom mjestu, sinusoidnom izmijenjivanju optimizma i straha, ne samo od bolesti, već i od budućnosti

Vrijeme u kojem smo živjeli do maloprije bilo je, sad je očito, najbolje od svih vremena koje čovječanstvo poznaje – i ostaje nada da će otpasti samo oni obijesni viškovi koji su nam punili rasporede i duše odvajajući nas od važnog – čitanja, meditiranja, gledanja u krošnje (što sada kada šećem psa radim bez prestanka), ljubljenja (svečano obećajem – ljubit ću se zauvijek), brzog oprosta (paradoksalno, nikad se od početka karantene nisam manje svađala ni s roditeljima ni s dečkom), kuhanja za sve (sad bih tako rado dijelila obroke cijeloj obitelji da znam kako to učiniti najsigurnije), i vjere u sve nas (inače poznata po bjelosvjetskog ironiji, kad se Nacionalni krizni stožer ovih dana pojavi na televiziji, pretvaram se u svog dida, grabim daljinac i pojačavam zvuk).

Ne želim naivno obećavati da će ovo trajati kratko (iako i dalje u određenim trenucima dana polažem nadu i u takav scenarij), ali jedno je sigurno: ljudska je priroda uvijek težila lijepom, korisnom, ugodnom, evoluciji, solidarnosti.

Pronaći ćemo način da se sve što smo voljeli do prije dvadesetak dana: putovanja, dizajn, umjetnost, kazalište, muzeji, šetnje, vožnje biciklima, joga, frizure (ah, frizure!), trajni lak, držanja za ruke, disko klubovi, koncerti, ples, večere, sajmovi antikviteta, vrtuljci u zabavnim parkovima, marševi za žensku ravnopravnost (na zadnjem sam bila 8.ožujka!) vrati u našu stvarnost.

Preuzeto sa: gloriaglam.hr

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije