Ljudski odnosinajnovijePorodicaPraktična LolaŽivot

Svim bakama i dekama: mnogo nam nedostajete!

Mojoj djeci i inače redovno nedostaju baka i deka. Potpuno su opsjednuti njima na neki predivan način pun ljubavi.

Prevela: Saša Leper

Colleen Temple / Mother.ly

Jedni su udaljeni od nas četiri sata, a drugi tri. Svi često pričamo o tome kako bismo voljeli da živimo bliže pa da se možemo viđati češće, jer iako nisu baš toliko daleko (na svu sreću!) i dalje se čine udaljeno.

Dovoljno su daleko da se posjete moraju planirati unaprijed, da se moramo pakovati i prenoćiti umjesto da se možemo okupiti na porodičnom ručku svake sedmice. Ne možemo se, recimo, iskrasti iz kuće a ostaviti djecu kod bake i deke na popodne.

Ali iako se ne viđamo svaki dan, pa čak ni svake sedmice, svi se prilično mnogo trudimo da se stalno posjećujemo. Uvijek na pomolu imamo neki novi plan za druženje. Rođendani se slave uživo, školske priredbe i nastupi se posjećuju, a raspusti i produženi vikendi se često provode kod bake i deke.

Osim sada. Sada, iako djeca ne idu u školu, ne možemo se tek tako spakovati i otići u posjetu. To je prilično zbunjujuće i razumljivo emocionalno za djecu.

Dosta razgovora koje smo vodili u posljednje vrijeme su tekli otprilike ovako:

Dijete: „Ali možemo li ići kod bake i dede, moliiiiim teeeeee?“

Ja: „Žao mi je, dušo. Sada ne možemo. Sjećaš se da smo pričali o onim bakterijama koje se prenose? Moramo ostati kod kuće da se zaštitimo.“
Dijete: „A kad će onda te bakterije više nestatiiii?“
Ja: „Nismo sigurni. Moramo se potruditi da budemo strpljivi.“

Dijete: „A zašto ne možemo prosto otići kod njih sadaaaa?“

I kada već nekako i uspijem presjeći to cviljenje meni se plače. Jer ne znam. Ne znam šta bih im tačno rekla. Ne znam kad ćemo ponovo vidjeti njihove baku i deku.

Prosto ne znam kad će ovo sve biti gotovo.

Iako su djeca već navikla na česte video pozive sa bakom i dedom kako bi ostali u kontaktu i znaju da se još neko vrijeme neće moći vidjeti uživo, nisu navikli da taj period neviđanja bude ovako dug i da su im video pozivi jedini način kontakta.

Iako je ovo naša nova (i privremena) normala, ništa se tu ne čini normalno. Neizvjesnost nije normalna. Dugi periodi izolacije nisu normalni. To što viđamo isključivo jedni druge i nikog više nije normalno.

Proslave koje smo planirali i porodična okupljanja koja smo dogovorili su otkazani i prekriženi. Krštenja, rođendani, Vaskrs… sve.

two women standing and three children sitting while preparing gingerbread house

Ovaj Vaskrs, vrijeme koje inače provodimo sa bar jednim bakom i dedom, poslavićemo sami, bez daljnje rodbine u kući. I dalje ćemo se baciti u potragu za jajima i jesti previše slatkiša, naravno – ali nedostajaće dio slagalice u vidu čokoladnog zeke kog inače donosi deka i pite koju pravi baka.

Ne znamo kada ćemo se ponovo moći uživo okupiti svi zajedno i to nam slama srca.

Jer im nedostaje baka da ih mazi po obrazu i ušima (stvarno to traže!) dok im priča priče za laku noć.

Nedostaju im avanture sa dedom.

Nedostaje im maženje sa drugom bakom dok gledaju film na kauču.

Nedostaje im šetnja i posjeta pataka sa drugim dedom.

Nedostaje im miris bakinih ćufti iz kuhinje.

Nedostaje im slaganje kockica sa dekom u dnevnoj sobi.

Nedostaje im farbanje kamenčića sa drugom bakom.

Nedostaje im da im drugi deka tajno daje bombone.

Ne mogu da ne zastanem i pomislim koliko su srećni što uopšte imaju priliku da im nedostaju ti ljudi – koliko god se to možda činilo čudno. Toliko sam ponosna na odnos koji imaju sa oba para baka i deka i to koliko su bliski, i znam da im ovaj čudni period to nikada neće moći oduzeti.

woman and child grayscale photo

Prije neki dan, moj svekar je pročitao nekih 5 priča mojoj dvogodišnjakinji nakon što mi je otela telefon i zahtijevala da joj čitaju dok me vukla do svoje male stolice u uglu. Bacila se na stolicu sa sve grickalicama i namjestila telefon tako da vidi dedino lice dok joj čita. Njenoj sreći i ponosu nije bilo kraja.

Znala je da postoji ta mogućnost jer je baka to uradila prethodne sedmice i klinci su se oduševili.

Tako da ćemo za sada imati virtuelna pričanja priča umjesto onih uživo.

Umjesto da se svi zavuku pod istu deku, imaćemo video snimke kako im baka i deda čitaju i druže se s njima mjesto da se svi šćućure pod istu deku, imaćemo video pozive i ručak na dva različita stola dok prepričavamo nove dogodovštine.

Umjesto da vaskrs slavimo pod jednim krovom, gledaćemo se preko telefona i računara.

Umjesto lične dostave šarene čestitke i poruke ćemo si slati poštom.

Smislićemo već nešto. Ovo je teško, ali možemo mi pregurati i teško.

I dalje se možemo smijati.

I dalje se možemo vidjeti i razgovarati.

I dalje možemo ostati u kontaktu.

Iako je konekcija sada virtuelna, nije nemoguća.
Hvala vam, bake i deke, što i dalje podržavate naše porodice, pa makar i iz daljine.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije