Moja je mama ovih dana na prvoj crti obrane od korona virusa
Moja mama radi kao njegovateljica na odjelu palijativne skrbi.
Za one koji ne znaju, radi se o posebnom bolničkom odjelu gdje su zbrinuti bolesnici koji se nalaze u posljednjem stadiju neizlječivih bolesti.
Tumori. Leukemije. Moždani udari. Rane od ležanja. Pelene. Kateteri. Molitve i vapaji.
Drugim riječima, moja mama radi na odjelu gdje bolest i smrt vječno plešu svoj začarani ples. Ja se njezinog radnog mjesta užasavam. Ona voli svoj posao. Sretna je, kaže, kad nekome može uljepšati posljednje trenutke.
Uputiti lijepu riječ ili ga primiti za ruku. Ispuniti poneku posljednju željicu. Mirna je kad na posljednje putovanje isprati nekoga tko se života naživio, ljubavi naljubio, unučadi svoje i praunučadi nagledao.
Smjenu završava životom poražena kad život iz ruku klizne nekome njezinih godina ili nedaj Bože mlađem.
Ovih dana odjel moje mame je zatvoren, a ona je prebačena u Studentski dom koji je silom prilika prenamijenjen za osobe zaražene korona virusom. Ovih dana, ja bih voljela da je moja mama knjigovođa. Cvjećarka. Učiteljica. Domaćica. Ali nije.
Moja je mama zdravstveni djelatnik, koji voli svoj posao. Ne znam pripada li ona u rizičnu skupinu. Ne spada u dobnu skupinu za koju je virus posebno opasan. Ne boluje od težih ili kroničnih bolesti. Ali ona je mama. Ne spadaju li sve mame u rizičnu skupinu?
Foto: pexels
Moja je mama ovih dana na prvoj crti obrane od korona virusa, pružajući zdravstvenu skrb zaraženima. Jer netko i to mora. Jer je potpisala ugovor. Jer voli svoj posao. Jer svi ljudi ovog svijeta zaslužuju odgovarajuću zdravstvenu skrb.
I dostojanstvo zaslužuju, kaže ona. I ne samo moja mama. Dok ovo čitaš, nečija mama upravo stavlja masku na lice. Navlači rukavice ili zaštitno odijelo. Histerično pere ruke. Otima nekoga zagrljaju smrti. Trči po nalaze ili spaja respirator. Ili mjeri temperaturu, nadajući se da svojoj djeci uz osmijehe, u stan ne unosi i ovog našeg novog, modernog neprijatelja.
Sjetite se moje mame idući put kad budete psovali zdravstvene djelatnike. Kad budete preispitivali njihova mjesečna primanja (ako još uopće ima toliko hrabrih). Sjetite se naših majki svaki put kad se požalite kako vam je teško biti zatvoren.
Ostajati po cijele dane sa svojom obitelji. Ima nas, koji svoju mamu nismo vidjeli danima. Ima nas, koji bismo dali sve da nam je mama ovih dana „samo“ knjigovođa, ili „samo“ učiteljica. Sjetite se naših mama, i ako već niste, opasno se uozbiljite.
Jer svijet bi nekako opstao da se zatvore svi shopping centri. Svijet bi nekako podnio da nestanu svi kafići, sve igraonice i svi klubovi.
No, svijet nikako ne bi preživio da odjednom nestanu sve mame.
