Ljudski odnosinajnovijePorodicaŽivot

Zaslužujete li ljubav?

Vrlo pogrešno pitanje. Vrlo.

Ali vrijedi ga spomenuti, jer se vrti u glavamo mnogih ljudi.

Piše: Martina Đokić Redakcija

Pitaju se, preispituju, dorađuju, preslažu i sređuju, samo da zasluže već jednom tu ljubav, da je već jednom budu dostojni.

Sama ideja ljubavi, toga šta ona jeste i koliko je uopšte zaslužujemo, nastaje (kao i većina naših shvatanja) u našem ranom djetinjstvu.

Iskustva kroz koja smo tada prolazili u kontaktu sa našim autoritetima (roditeljima, bakama i dekama, rodbini, vaspitačima, predavačima itd.) trajno su oblikovala naše razumijevanje ljubavi, kao i nas u korelaciji sa ovom tako važnom stavkom za svačiji život.

Svaka porodica je bila drugačija, opet u skladu sa time kakva su iskustva naši roditelji i staratelji i sami prošli kroz svoja odrastanja i život. Neki od roditelja su bili hladni, emocionalno povučeni i zatvoreni.

Neki su bili nježni, emotivni i puni riječi ljubavi. Neki roditelji su željeli u nama da razviju potencijale i ambicije, pa su nas najviše voljeli i hvalili onda kada uradimo nešto „ispravno“ (dobijemo dobru ocjenu, očistimo sobu, napišemo zadaću,…).

U nekim porodicama se u ljutnji mnogo toga govorilo. „Ne volim te više“, „ne valjaš, ljut/a sam na tebe“, „sram te bilo, bezobrazan/na si“,…

Prije nastavka teme važno je da zaista razumijemo da su svi roditelji radili najbolje što znaju. Koristili su vaspitne metode kroz koje su i sami prošli, učili su od svojih roditelja i radili ono što se činilo ispravnim, a sve sa namjerom da nas izvedu na pravi put.

Neki nisu mogli dati više, jer ni sami nikada u životu više od toga nisu ni dobili. Nisu ni znali da više postoji.

I poenta ovog teksta nije usmjerena na krivljenje roditelja za sve što nam u životu ne ide, jer kako je jednom Dž.K. Roling rekla: „Od trenutka kada si dovoljno odrastao da imaš pravo da sjedneš za volan, od tog trenutka je sva odgovornost za tvoj život isključivo na tebi“. Pa hajde da vidimo šta sa tom odgovornošću sada možemo da uradimo.

U skladu sa gore navedenim primjerima iz djetinjstva, najčešće pojave ideja ljubavi se dijele na: „ljubav koju zaslužujem dobrim ponašanjem“ i „ljubav koju mogu dobiti samo kada sam loše pa je drugima žao“.

„Ljubav koju zaslužujem dobrim ponašanjem“ je ideja koja nas vozi tome da čitav život svoje odluke, stavove, ponašanja i potrebe prilagođavamo okruženju u kojem se nalazimo, a sve sa idejom da budemo dobri i time i voljeni.

Kao mali smo dobijali nagrade, ljubav i pohvale za svoja dobra ponašanja, pa smo naučili da ljubav tako funkcioniše – uradiš šta se od tebe očekuje i bićeš voljen.

Zvuči jednostavno, osim što nije istinito. Često u poštovanju tuđih očekivanja mi pogazimo svoja, lična. Često u poštovanju tuđih pravila, mi iznevjerimo ona svoja, unutrašnja, i time zapravo u zasluživanju ljubavi od drugih, mi potpuno zaboravimo kako da volimo sebe.

„Ljubav koju mogu dobiti samo kada sam loše“ je uglavnom ideja nastala u porodicama u kojima je najviše nježnosti i pažnje (ili jedina nježnost i pažnja) dolazilo u trenucima kada smo bolesni i/ili na bilo koji način ugroženi.

Tada bi roditelji spuštali svoj oklop strogoće i distanciranosti i obasipali nas pažnjom, ljubavlju i podrškom. Voljeli nas na način koji nam je bio potreban. Sa ovom idejom ljubavi kroz život se često vozimo kao osoba koju uvijek nešto muči i boli, koju su snašle sve nevolje ovoga svijeta.

Kao žrtva. Pažnja i ljubav nam stiže od okruženja u vidu podrške i riječi ohrabrenja, u vidu empatije i zagrljaja. I upravo iz tih razloga, često sa rješenjem jednog problema naš nesvjesni um već traži novi, jer „bez nevolje nema ljubavi“ kako naša skrivena logika kaže.

A kako se onda uopšte ljubav zaslužuje? Pogrešno pitanje. Ljubav i zasluživanje prosto ne idu u istu rečenicu. To je oksimoron. Ljubav je ljubav, postoji jer postoji, dobijamo je jer smo tu i jer postojimo, baš takvi kakvi jesmo: dobri, loši, zreli, nezreli, flegmatični ili prezahtijevni, živčani ili smireni, u svakom slučaju nesavršeni.

Dobijamo je i kada ne možemo da uzvratimo, i kada je dajemo, jer je prosto zaslužujemo svojim postojanjem.

Ako se pitate kako je to moguće, sjetite se samo da smo na ovaj svjet došli bez mogućnosti da išta pružimo, uradimo i kažemo. Bili smo mali, uplakani, često uneređeni, glasni, nismo puštali druge da spavaju, tražili smo puno pažnje i podrške, a nismo zauzvrat davali ništa.

Izražavali smo svoja zadovoljstva i nezadovoljstva čim nam se pojave, bez zadrške. Vrištali kada nam se vrišti, spavali kada nam se spava. A naši najbliži? Oni su nas voljeli i radovali nam se jer samo i prosto postojimo. Da, samo naše postojanje je bilo dovoljno.

I? Kako se onda zaslužuje ljubav? Pa, tako što za početak shvatimo da je već zaslužujemo. Sada i ovdje. Baš ovakvi.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije