Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaPraktična LolaŽivot

Moja tuga je bila u karantinu sa mnom

Kad je moja majka preminula u decembru, osjetila sam tu nepodnošljivu težinu nepravde jer se svijet nastavio okretati a život ići dalje.

Prevela: Saša Leper

Nickey J Dunn / Her View From Home

Foto: Pexels

Nisam htjela da nastavim raditi išta jer ona više nije mogla ništa da radi. Nisam htjela da radim išta, da idem igdje, da se vidim ni sa kim. Samo sam htjela da ostanem kod kuće i satima gledam njene omiljene filmove, sluušam njene omiljene pjesme i plačem nad njenim omiljenim stvarima koje su mi ostale u ruci.

Trebalo je mnogo vremena da krenem da se vraćam u normalu nakon slamajuće imobilnosti moje tuge.

I taman kad su se stvari počele vraćati na svoje mjesto, svijet u koji sam se taman počela vraćati se ponovo zatvorio.

Rutine o kojima sam ovisila, načini na koje sam poštovala uspomenu na nju i ljudi oko mene koji su bili moj sistem za podršku su mi sada bile potpuno van domašaja. Stres svakodnevnog rada od kuće puno radno vrijeme, školovanje moje troje djece, upravljanje domaćinstvom u kome su svi boravili svakog trenutka svakog dana i strahovanje od toga da će ovaj gadni virus uzeti svoj danak. Nigdje nisam mogla pobjeći od svojih misli, nikakva distrakcija mi nije mogla pružiti ni privremeno olakšanje.

Moja tuga je bila u karantinu sa mnom i ja sa njom.

Pitala sam se: “Kako treba da se vratim u normalu u ovoj najnevjerovatnijoj verziji nenormalnog koje sam ikada doživjela?“

Odgovor me je iznenadio: „Definiši novu normalu.“

Shvatila sam da nemam toliko toga, daleko više od restorana i rada iz kancelarije.

Nije postojao bijeg od neugodnosti, nisam mogla prespavati dani u kojima ona ne postoji, nisam mogla zatrpati negdje kutije sa njenim stvarima da ih ne gledam jer i svaki put iznova otvore rane. Shvatila sam da moram prestati čekati da zazvoni telefon jer poziv koji nikad nisam željela je već došao i prošao. Morala sam dopustiti da dođu suze i da me preplave talasi osjećanja. Nije postojala ta količina filmova, sladoleda ili jeftine terapije koja bi popunila tu beskrajnu prazninu u mojoj duši. Postojala je samo zaglušujuća usamljenost. Postojala su preklinjanja koja su odzvanjala unutar moja četiri zida da bol nestane. Nije više postojala nikakva rutina.

Međutim, ono što sam pronašla u svom donu jeste neograničena količina zagrljaja od mojih stalnih pratilaca drugih ljudi koji su zapeli u karantinu sa mnom. Pospano kuče koje mi sjedi u krilu. Listanje i listanje poruka od ljudi koje sam voljela i virtuelni zagrljaji. Toliko molitvi, one koje naglas izgovaraju srca koja nikada nisu bila slomljena i tihe između dva tiha jecaja u krevetu. Postojale su nove rutine domaće kafe i rada u pidžami. Bio je tu moj muž koji bi me uhvatio za ruku kao nježni podsjetnik da nisam sama u ovome. Bile su opcije za savjetovališta i grupe za podršku na internetu.

Bilo je obilje ljubavi i vremena. Srećom, to su dvije stvari koje navodno liječe sve.

U sred ove nametnute izolacije nadam se da kada se svijet ponovo pokrene da ću biti spremna da kročim u njega sa „novom normalom“ koja će za mene zaista postati „normala“.

Postojaće teški dani kao što su postojali i ranije, ali možda mi neće padati tako teško i moći ću upamtiti da svi možemo pregurati teške dane ako smo zajedno.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije