Nejra: Rođena sam prvog dana Ramazana

Ne opisuje me ni odgoj, ni ratno djetinjstvo ni odrastanje u ovoj nepredvidivoj zemlji, koliko me označio ovaj rođendan.

Od svega što se može kupiti novcem bez svega mogu, a i ne moram. Mogu postiti od svega što nemam, a da se može kupiti parama, danima, godinama, cijeli život. O velikim čežnjama u životu sam naučila u ljetnim ramazanima kada sunce zalazi nakon 18 sati posta čak i od vode.

To su dani kada shvatiš da ti dobrovoljno postiš i da si dobrovoljno se upisao na ovaj intenzivni trening duha da naučiš svoje tijelo i niske strasti da ti imaš moć nad svakom svojom potrebom i da bez obzira što se tijelo služi lažima o gladi i smrtnoj žeđi ipak preživiš i pokažeš mu da je um onaj koji vlada.

Druga stvar, na koju me post podsjeti ako zaboravim, je da budem zahvalna na svakoj kapi čiste vode koju nema svako jednim okretnom česme. Zaboravim da je komad vrućeg kruha luksuz.

Onda dok postavljaš na sto svjež somun, a oči ti zasuze od mirisa, zahvalan si na tom najprostijem tijestu. Ima, nažalost i previše onih koji miris svježeg hljeba nikada ne osjete jer su zadovoljni i korom tuđeg, bajatog.

Na prvom onom zalogaju, zahvališ se što si zdrav, što osjetiš mirise, okuse, što imaš zdravo grlo kroz koje ti silazi hrana, a mogao si biti među onima koji je primaju infuziju. Zaboravi čovjek da ti zdravlje nije niko  garantovao kada si se rodio.

Treća stvar na kojoj sam zahvalna je što imam s kim podijeliti te svečane trenutke pobjede nad svojim tijelom. Važno mi je radovati se čaši hladne vode i tu radost podijeliti i biti zahvalna što su mi svi oni o kojih mi je stalo na broju i zdravi.

Ramazan na arapskom  jeziku znači spržena, ispucala zemlja. To je vrijeme kada čovjek treba da u sebi sprži niske strasti i da ostane gola, spržena duša spremna da primi novu kišu blagoslova koje je zaboravila da ima jer se prezasiti. Blagoslov nam je u čaši vode, u zdravom grlu, u činjenici da si slobodan da jedeš ili ne jedeš kada ti to hoćeš.

Foto: pexels

O, sloboda je veliki blagoslov.

Eto. Ovo što sam napisala najradije ne bih jer mi graniči sa patetikom i stid me što svaki dan u godini nemam disciplinu kakvu imam za Ramazan o obuzdavanju svog rasipništva svojim mentalnim zdravljem na budale, novcem na gluposti.

Ponekad mi žao sto rasipam i slobodu na život u ovoj zemlji. Ovdje gdje je sve postalo preglasno, gdje se čak i mjesec u kojem bi trebao da se osušiš do svoje suštine, razvikao se skoro u karneval ića i pića. Nisam pametna, ali nije mi u duhu skromnosti da se pod svetošću ovog mjeseca okuplja biračko tijelo na masovnim obrocima u suton.

Znamo svi da ova zemlja ima dovoljno novca u budžetu i prirodnih resursa da niko ne bi trebao po matematici biti gladan. A, ipak jeste. Krivicom ovih što hrane ljude jednom godišnje, umjesto svaki dan. Kazaće sada neko da je došlo vrijeme da se ne stidimo sebe i svoje vjere pa radi toga sav cirkus, uključujući i bijele plastične šatore.

Postim od 7. godine. Od 10. godine postim svih 30. dana. Dijete sam političkog disidenta iz vremena komunizma.

Znam dobro da se nekada postilo i od slobode da podijeliš svoju radost na glas, pa bih donekle i razumjela ovo glasno ispoljavanje sreće što bez stida i srama možeš biti ono što želiš, da ovo vikanje nije prešlo svaku mjeru dobrog ukusa i suštine Ramazana.

Zato mi nije jasno što neke kolege i kolegice, čak i u skraćenom vremenu radi pandemije, traže slobodne dane i sate radi priprema za Ramazan. O pripremama nas obavještavaju i na socijalnim mrežama.

Kakve su to pripreme? Evo ja kuham skoro sve što jedem i inače i za Ramazan. Pa nisam obavljala visinske pripreme. Zar nisi spreman svaki dan da zapostiš? Zar ne održavaš kuću čistom svakako? Jedeš bar tri puta, zar je sada teško organizovati hranu jednom u toku dana?

Kukanje kako radi pandemije nema više velikih iftara po restoranima za dvadesetočlanu porodicu radi pandemije mi je posebno degutantno. Tuga. Stvarno?

Iftari od pet slijedova po 50 do 75 KM po osobi puta vas dvadeset, je fiskalni račun dovoljan da jednu veću porodicu da nahrani cijeli mjesec, a možda i dva.

U Ramazanu nema šljokica, luksuza, patetike, derneka. Ramazan je disciplina uma, tijela, plitkih nagona. Ustaneš, jedeš, klanjaš, zapostiš…Klanjaš, radiš, postiš, klanjaš, napraviš iftar zahvalan za koru hljeba i čašu vode kad imaš.

Foto: unsplash

Jedeš, klanjaš, od ispijanja kafa i prejedanja iskoristiš vrijeme da čitaš, moliš se, promišljaš o sebi blejeći u nebo ako imaš kad i tako ukrug 30 dana.

Ramazan je tišina kad trebaš da čuješ najtiše želje sebe i drugih jer ne lupaš kašikama po cijeli dan.

Nema u Ramazanu drame, osim one tihe, stidne kod onih koji zaposte misleći o tome hoće li imati se čime prekuniti post. Amin da njima dragi Bog olakša.

Amin i da ovima što mi drame jer neće slikati tope i supe od 75 KM se ukaže suština posta, gladi, suzdržavanja, umjerenosti, normalnosti…

Nije džaba veliki Šekspir napisao “prazni su lonci što najglasnije lupaju!”