LjudiMedicinanajnovijePojaveRadoznala Lola

„Sjećam se tvojih očiju“ – emotivna priča o pacijentu i doktoru rasplakala je mnoge

Istinita priča o pacijentu sa dijagnozom COVID-19 i njegovom predivnom doktoru razniježila je ljude širom svijeta. Sam doktor nam priča šta da se desilo.

Prevela: Saša Leper

Hale Akbarnia / Her View From Home

Foto: Facebook

Radim kao doktor u hitnoj službi već gotovo 20 godina. Radila sam tokom različitih katastrofa, a navikla sam na svakodnevni stres srčanih udara, prostrijelnih rana, moždanih udara, gripa, trauma i slično. To prosto ide uz ovaj posao.

Pa ipak, ništa me nije navelo da se ovako osjećam u vezi sa ovim „poslom“ kao što je ova pandemija – onaj grč u želucu dok idem na posao koji ublažavaju samo empatična lica mojih kolega koji prolaze kroz isto što i ja. Zahvalna sam za njihovo prisustvo, znajući da su uz mene i mentalno i fizički, da razumiju i prihvataju rizike s kojima se suočavamo svakog dana. Takođe se nadam i da moja porodica i prijatelji praštaju nedostatak mog prisustva u ovom periodu – baš onda kada smo jedni drugima najviše potrebni – i da shvataju da njihove riječi, njihova ohrabrenja i njihove male geste koje svakodnevno dopiru do mene jesu gorivo koje mi pomaže da preguram dan za danom.

Ovo je priča za sve nas.

Upoznala sam svog pacijenta, gospodina K, tokom svoje prve prave „pandemijske“ smjene, onog dana kad smo počeli i viđati ono za šta smo se spremali. Njegovi simptomi su bili klasični – očitavanja na rendgenu, niski nivoi kiseonika… jednostavno smo znali. A on je bio najljubazniji čovjek kog sam upoznao u dugo vremena. Boreći se za vazduh, uporno je pitao da li je nama potrebno nešto i govorio nam da će sve biti u redu. Rekao nam je da je on predavač, ali da je učio toliko toga od nas i da veoma poštuje to što mi radimo.

Morali smo odlučiti koliko dugo ćemo ga probati pustiti da se sam bori sa niskim nivoima kiseonika prije nego što ga intubiramo. Nivoi su mu se neprestano spuštali i uprkos našim naporima, morali smo ga staviti na ventilator. Rekao nam je da nije baš oduševljen idejom ali: „Doktorice, vjerujem ti i stavljam se u tvoje ruke“. Onaj grč u želucu mi se dodatno pojačao u tom trenutku. Ali on, sa svojim mirnim glasom predavača, me održao na zemlji, gdje je i trebalo da budem. Vidjela sam njegove oči kako gledaju u mene, pune dobrote, čak i dok smo mu davali ljekove da ga uspavamo. Nazvati to „jednostavnom“ intubacijom bi zaista bilo potcjenjivanje. Umalo nas je napustio nekoliko puta u toku tih prvih minuta, ali stalno se vraćao. Žestoko smo se borili da ga zadržimo ovdje. Strpljenje i snaga našeg tima tog dana, stvarno nevjerovatno.

Predala sam ga svojoj koleginici i prijateljici dr Bet Ginsburg i njenom timu na Intenzivnoj njezi, a njen smiren glas me je uvjerio da će oni dalje voditi brigu o njemu.

A onda sam idućih 12 dana čekala i pratila njegov napredak, znajući statistike i to koliko je bio bolestan kad je došao kod nas.

Uspjeli su izvesti svoju magiju i juče je moj novi prijatelj gospodin K. ekstubiran. Odlučila sam da odem da ga ponovo „upoznam“.

Gdin K. je bio na odjelu posebno posvećenom ovom oboljenju COVID, bez porodice. Niko ga nije smio posjetiti, a što je još gore, i njegova supruga je bila sama kod kuće u 14-odnevnoj izolaciji. Srce mi se slamalo na pomisao kako mora da je to sve bilo za nju. Oprezno sam ušla u njegovu sobu, obukla zaštitnu opremu, a kada me je vidio zastao je na trenutak. Trenutak prepoznavanja.

Predstavila sam se: „Ja sam dr Akbarnia, gospodine K. Ja sam posljednja osoba koju ste vidjeli u Hitnoj. Rekli ste mi da nam vjerujete da ćemo Vas dovesti na ovu stranu. Čini da ste uspjeli sasvim lijepo.“

Rasplakao se. Rekao je: „Sjećam se Vaših očiju“. A onda sam i ja počela da plačem.

Ono što on nije znao jeste da sam, u tom trenutku, shvatila da radimo to što radimo upravo zbog ljudi kao što je on, zbog trenutaka poput ovog. Njegova snaga, njegova dobrota, njegove umirujuće riječi su mi sve na svijetu. U tom trenutku, moje srce, koje je lupalo preko 100 puta u minuti od početka pandemije, se napokon usporilo.

Sjela sam i razgovarali smo. Rekla sam mu da dok je ovdje mi ćemo biti njegova porodica. Uvijek će zauzimati mjesto u mom srcu. I znao on to ili ne, on će biti moj tihi ratnik i vodič dok se budem starala o svakom pacijentu, imao on COVID ili ne. On će biti izvor moje snage do dana kada okačim svoj stetoskop o klin.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije