Ljudski odnosinajnovijePorodicaŽivot

Raspada mi se duša

Ima li utjehe u tome da će sve proći?

Nešto razmišljam i shvatam da svako moje pisanje počinje nekim pitanjem.

Piše: L.J. Redakcija

Foto: pexels.com

To valjda znači da imam mnogo nedoumica. A možda i to da mi je zbrka u glavi.

Ustvari, zbrka mi je u duši.

Gdje je ta duša uopće?!

Kakav je to organ?

Nije organ, nije opipljiva, a ipak je tako živa. Najživlje postoji u organizmu. Barem u mom. Osjećam je jer me boli. Raspada mi se duša.

Ne znam uzrok tome. Tražim krivca u svakome. Krivi su moji roditelji, kriva je država, društvo, cijeli sistem, kriv je moj muž (on je najviše kriv). Sve oko mene i svi mogu biti okrivljeni za moje stanje. Za raspad.

Ne mogu ni da pišem. Nekada je pisanje bilo izlaz, olakšanje duše, a sada ni pisanje ne pomaže. To znači da moja duša toliko pati koliko se ne može opisati riječima. A i šta su riječi? Izgovorene mnogi čuju, a ne razumiju. A oni koji razumiju mogu i da ne mare. Napisane riječi rizikuju da nikada ne budu pročitane.

Ali stanje duše se ne može mjeriti riječima. I ne treba. Duša teži nečem veličanstvenom. Nečem što nije dostupno svakome. I zato dušu treba čuvati čistom. Duša je po postanku nevina i neokaljana. Kako onda dođemo do takvog stanja u kojem duša pati?

Boli me što me ne razumiješ. Boli me što moje riječi ne dopiru do tebe. Mi smo iz različitih dimenzija. Ne znam kako i ne znam zašto smo se spojili, ali znam da naše duše pate.

Tvoja bi nešto jednostavno i prosto, a moja bi uvijek nešto više, nešto komplikovano, nedokučivo. Tvoj život je konkretan, tvoji snovi su materijalni, a ja sanjam o čarolijama, o letu na oblacima. Ja bih od svega u životu napravila fantaziju.

Priznajem, mnogo sam se promijenila. Moja duša pati jer je ne zadovoljava ovo što imam. Sama sam. S tobom sam, a sama i vrlo usamljena. Ne želim reći da smo greška i promašaj, ali ono što smo sada, u šta smo oboje izrasli, nije više dobra kombinacija. I ti i ja sada imamo svoj svijet i naši svjetovi se mnogo razlikuju.

Ne krivim ni tebe ni sebe zbog toga. Kada bih mogla vratiti vrijeme, opet bih  izabrala one lude noći s tobom. Opet bih izabrala onaj isti prvi poljubac i opet bih ti rekla da želim ići s tobom do kraja.

Znači, od toga ništa ne bih mijenjala. Opet bih se rado probudila s tobom u Baškim. Ali to je prošlo. To će zauvijek biti urezano u naša srca kao predivan period života.

Ali ovo što sada imamo nije lijepo. Samo je prosječno. A ja ne uživam u prosječnom. Jer lahko je dotaći tijelo, ali treba dotaći dušu.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije