DogađajiKulturaLjudiLjudski odnosiMjestanajnovijePojavePorodicaŽivot

DARIJA ŽELJKO: „Ekstremne desne stranke i njihove ideje su opasne jer ponovo dovode u pitanja  mnoga ženska prava koja smo smatrali odavno stečenima !“

Darija Željko je diplomirana pravnica koja je  specijalizirala ljudska prava na Central European University u Budimpešti tokom akademske godine 2018/2019 (International Justice Specialization).

Piše: Ružica Ljubičić Redakcija

Trenutno radi kao državnoodvjetnička vježbenica. Volontirala je na projektu “Prema učinkovitijoj zaštiti: promjena sustava za borbu protiv nasilja prema ženama” Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova (analiza pravomoćnih sudskih presuda u slučajevi ma nasilja nad ženama u razdoblju od 2012-2016) te je napisala niz znanstvenih i stručnih radova na temu ženskih prava, od kojih su neki i nagrađeni (Rektorova nagrada 2015. za rad ‘Sestre bluda’:

Zakonska regulacija ženske prostitucije na hrvatskom području u razdoblju od 1852. do 1934, s posebnim osvrtom na grad Karlovac – dio spomenutog rada nagrađen je i od strane Udruge Pravnik Nagradom za najbolji studentski rad; te treće mjesto Centra za ženske studije za najbolji studentski rad u studenom 2017. za rad (u suatorstvu s Reom Jozić) ‘Možete poljubiti mladu: statusna prava žena kroz prizmu karakterističnih kultura i religije u državama Srednje Azije’).

Darija je za Lolu podijelila svoje stavove i stručna mišljenja o pravnom statusu žena u Republici Hrvatskoj i EU,ratifikaciji Istanbulske konvencije, sklanjanju žena u sigurne kuče, kažnjvanju nasilnika

Vječno, kompleksno i neriješivo pitanje u teoriji su dobro potkrijepljeni zakoni   zaštiti ženskih prava u Republici Hrvatskoj i zemljama Europske unije, međutim u praksi dolazi do kaotičnog stanja, tko je za to odgovoran  izvršne vlasti, pravosuđe i centri za socijalnu skrb stavljeni pod zajednički nazivnik lošeg praktičnog sustava?

Rekla bih da često nažalost postoji znatna diskrepancija između de iure (onog što zakon zahtjeva) i de facto (stvarnog) položaja žena u društvu, naročito kada se radi o krucijalnim pitanjima kao što su nasilje nad ženama, reproduktivnim pravima, radnopravnoj sigurnosti, raznim diskriminatornim postupanjima (koji uključuju i spolno uznemiravanje na radnom mjestu)…

Treba uvidjeti kako se propisi primjenjuju u praksi pa su tako primjerice u Republici Hrvatskoj stručnjakinje iz jedine specijalizirane organizacije koja se bavi žrtvama seksualnog nasilja ‘Ženske sobe’ opetovano upozoravale kako počinitelji kaznenog djela ‘spolni odnošaj bez pristanka’ redovito dobivaju neadekvatne (minimalne) kaznene sankcije (kao što je uvjetna kazna) i da je problematično što se slučajevi ‘pravog’ silovanja podvode pod to blaže sankcionirano djelo.

Konačno je, nakon brojnih pritiska javnosti, 1. siječnja 2020. isto djelo ukinuto na način da je spolni odnošaj bez pristanka sada podveden kao prvi stavak kaznenog djela silovanja.

Dok sam studirala ljudska prava u Budimpešti, profesorica na predmetu ‘The Law and Politics on Combatting Violence Against Women’ (Pravo i politike u borbi protiv nasilja nad ženama) je ustvrdila kako je Hrvatska ‘neslavna’ unutar država članica Europske unije po tome što policija često prekršajno za obiteljsko nasilje privodi (a kasnije sud kažnjava) oba partnera (praksa dvostrukog uhićenja) jer je očito nesenzibilna u shvaćanju tko je stvarna žrtva nasilja, a tko agresor.

Nadalje, ozbiljne instance obiteljskog nasilja (a čije su žene najčešće žrtve i zato i govorimo o rodno uvjetovanom nasilju) prečesto su se procesuirale kao prekršajno, a ne kao kazneno djelo, što nosi opasnu poruku društvu i žrtvama o umanjivanju značaja (‘normalizaciji’) takvog nasilja.

Spomenuti i brojni drugi problemi prepoznati su u izvješćima stručnjaka/inja, poput Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i raznih vladinih i nevladinih udruga koji se bave ženskim pravima te zahtjevaju njihovo promptno mijenjanje.

Zašto se žene moraju sklanjati u sigurne kuće nakon preživljenog nasilja, skrivati se i bježati dok nasilnici  odsluže minimalne kazne?

Upravo je to još jedan od gorućih problema koji je prepoznat u praksi, a o kojima sam govorila u prethodnom pitanju. Naime, dok ‘na papiru’ tj. ‘de iure’ postoji u Kaznenom zakonu sigurnosna mjera ‘Udaljenje iz zajedničkog kućanstva’  i koja se može izreći počinitelju kaznenog djela nasilja prema osobi s kojom živi u istom kućanstvu u trajanju od 3 mjeseca do 3 godine, ista se u stvarnosti prema istraživanjima i prema podacima udruga izriče u samo oko 15% slučajeva.

Treba kontinuirano pledirati na sudove da češće izriču tu i druge nužne (a zakonski postojeće) mjere nasilnicima (naročito kad se radi o recidivistima), kao što su obvezni psihosocijalni tretman i obvezno liječenje o ovisnosti.

Još 6 hrvatskih županija nema skloništa za žrtve obiteljskog nasilja, iako je tijekom 2019. najavljeno njihovo otvaranje te se svakako treba kontinuirano ulagati u opstojnost istih i jačanje postojećih prostornih kapaciteta, kao i u kvalitetu programa koji se žrtvama omogućuju.

Možete li po pravnim zakonima objasniti zašto su kazne za silovanje, fizičko, emocionalno  i psihičko zlostavljanje, nanošenje teških tjelesnih ozljeda i ubojstava  supruga i partnerica male, odnosno kratkog trajanja, koji su vaši prijedlozi za promjene?

Postoji rodno neutralan zakonski okvir koji propisuje minimum i maksimum kazne za spomenuta kaznena djela – silovanje, nasilje u obitelji, teške tjelesne ozljede te je u konačnici na sucu/sutkinji da nakon što ocijeni sve izvedene dokaze pa i otegotne i olakotne okolnosti izreče konkretnu kaznu počinitelju nasilja.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije