DogađajiKulturaLjudiLjudski odnosiMjestanajnovijePojavePorodicaŽivot

DARIJA ŽELJKO: „Ekstremne desne stranke i njihove ideje su opasne jer ponovo dovode u pitanja  mnoga ženska prava koja smo smatrali odavno stečenima !“

Darija Željko je diplomirana pravnica koja je  specijalizirala ljudska prava na Central European University u Budimpešti tokom akademske godine 2018/2019 (International Justice Specialization).

Piše: Ružica Ljubičić Redakcija

Niske kazne kod rodno uvjetovanog nasilja nepovoljno djeluju na samu žrtvu nasilja, ali ujedno i odvraćajuće na druge žrtve. Naime, udruge upozoravaju da kod rodno uvjetovanog nasilja postoji visoki stupanj tzv. tamne brojke nasilja, što znači da brojne žrtve isto ne prijavljuju zbog straha od počinitelja, patrijarhalnosti, nesenzibilnosti društva, uvriježenih socijalnih normi, društvenih predrasuda i/ili stigmatizacije te nepovjerenja u nadležne institucije.

Neadekvatno vođen postupak, primjerice onaj u kojem se propitkuje ‘doprinos’ žrtve u realizaciji nasilja, nerijetko dovodi do sekundarne viktimizacije istih. U siječnju 2020. postrožen je zakonski okvir za niz navedenih kaznenih djela te to pozdravljam pošto stroži zakonski okvir signalizira kako država prepoznaje širu društvenu štetnost rodno uvjetovanog nasilja.

Pooštravanje nosi poruku da se nipošto ne radi o ‘privatnom’ i/li ‘obiteljskom’ problemu, kako se rodno uvjetovano nasilje ponekad banalizira i degradira.

Možete li pojasniti glavne prednosti Istanbulske konvencije, definirati je i objasniti koliko pravilna upotreba i ratifikacija konvencije može pomoći ženama?

Istanbulska konvencija je pravni izvor regionalne organizacije Vijeća Europe iz 2011. (a koja je stupila na snagu 2014. godine) kojom se sveobuhvatno u 81 članaka pristupilo pitanju nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja te je trenutno najdetaljniji globalni pravni izvor koji se bavi isključivo tom bitnom temom.

Zahtjeva od država potpisnica da se drže određenih minimalno propisanih standarda koji se mogu podvesti pod englesku kraticu ‘3P’ – ‘protection, prevention, prosecution.’ (zaštita, prevencija i progon), a u što pripada i dodatno financiranje za žrtve iz državnog proračuna.

Trenutno je 34 (od sveukupno 47) članica Vijeća Europe ratificiralo Istanbulsku konvenciju, a zanimljivo je i malo poznato kako je istu potpisala (ali ne i ratificirala) 2017. i Europska unija.

Kako biste komentirali stavove desničarskih stranaka o Istanbulskoj konvenciji koja se svode do trivilizacije javnih zahoda i prostora za liberalizaciju LGBT prava?

Puni naziv konvencije je ‘Konvencija o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji’ te joj je upravo to jedini plemeniti cilj.

U njoj nema nikakve tzv. ‘rodne ideologije’, a ujedno pojam roda (engleski ‘gender’) koji je toliko bespotrebno problematiziran u javnosti se konkretno nalazi u hrvatskom zakonodavstvu još od 2008. (u Zakonu o ravnopravnosti spolova) te je pojam rodno uvjetovanog nasilja (‘gender based violence’) ustaljen i globalno u međunarodnim dokumentima još od 1992. (gdje se prvotno pojam pojavljuje u poznatoj Općoj preporuci br. 19. CEDAW Odbora te naredne godine i u Deklaraciji UN-a o ukidanju nasilja nad ženama).

Ujedno, malo je poznato kako je na tekstu Istanbulske konvencije radila i hrvatska stručnjakinja Dubravka Šimonović, koja je ujedno Specijalna izvjestiteljica UN-a za nasilje nad ženama te je ista pozivala Vladu na ratifikaciju iste.

Pojednici su preuveličavali ‘moć’ nadnacionalnog tijela GREVIO (koje je sastavljeno od 10 neovisnih stručnjakinja i dužnost im je nadzirati implementaciju Istanbulske konvencije od strane države potpisnisnica), a namjerno nisu navodili kako se radi o uobičajnom mehnizmu monitoringa preuzetih obveza u sferi ljudskih prava (primjerice za UN-ovu Konvenciju o ukidanju svih oblika diskriminacije žena također postoji CEDAW Odbor, čija je također dužnost periodički izvještavati o napretku ili stagnaciji države u području ženskih prava).

Upravo je nedavni izmijenjeni ‘paket’ kaznenog zakonodavstva zakona RH (Kaznenog zakona, Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i Zakona o kaznenom postupku) bio, među ostalim, i motiviran usklađivanjem hrvatskog zakonodavstva sa preuzetim obvezama iz Istanbulske konvencije i europskih direktiva, primjerice EU Direktive o pravima žrtva, što dovoljno govori o važnosti konvencije.

Koliko su ekstremna i konzervativna ideološka uvjerenja desničarskih stranaka opasnost za poljuljana ženska prava?

Opasna su jer dovode do situacije da se mnoga ženska prava koja smo smatrali odavno stečenima i neupitnima ponovno dovode u pitanje, ili još gore u praksi ista bivaju uskraćena i/ili njihovo ostvarenje otežano (pogotovo kad se radi o reproduktivnim pravima).

Zanimljivo da su se mnogi argumenti konzervativnih udruga koji su se čuli prije ratifikacije Istanbulske konvencije u RH tijekom 2018. bili prisutni još 1970ih u SAD-u prilikom ratifikacije Equal Rights Amendament-a, a o čemu govori trenutno prikazivana HBO-ova serija Mrs. America.

Nezahvalno je praviti komparaciju zapadnih zemalja i prava žena sa zemljama Trećeg svijeta u kojem su gorući problemi ženski feticit, genitalno sakačenje i dogovoreni brakovi, postoji li nada za žene u tim zemljama?

Slažem se da su takve duboko ukorijenjene štetne tradicionalne patrijarhalne prakse eklatantni primjer kršenja ženskih i dječjih prava. UN-ovi CEDAW Odbor (Odbor UN-a za ukidanje svih oblika diskriminacija žena) i Odbor za prava djece 2014. su zajednički u detaljnom izvješću (‘General Recommendation’) pozvali na ukidanje svih tradicionalnih i brojnih štetnih praksi koji se čine na štetu žena i djevojčica, a iste zabranjuje i Istanbulska konvencija.

Ipak, smatram da postoji nada za žene u tim zemljama jer mnoge organizacije (primjerice regionalni ogranci UN Women) aktivno rade na osnaživanju žena i djevojčica u istima, a još veći doprinos daju nacionalni akteri/ce (prvenstveno razne ženske nevladine organizacije) koji/e najbolje znaju stvarno stanje stvari na ‘terenu.’

No bez obzira na brojne faktičke i pravne probleme u ostvarivanju ženskih prava u zemljama u razvoju, ne smije se zanemariti kako su i u razvijen(ij)im državama žene svakodnevno žrtve femicida i niza drugih oblika rodno uvjetovanog nasilja te svako nasilje nad ženama i djecom treba osuditi, bez obzira na teritorijalne granice.

Radili ste znanstveni rad na temu „Možete poljubiti mladu Statusna prava žena kroz prizmu karakterističnih kultura i religijima Srednje Azije? Koje su glavni zaključci vašeg rada?

Rad sam pisala sa kolegicom i prijateljicom Reom Jozić, a pod dojmom Ljetne škole ljudskih prava koju sam pohađala u Kirgistanu i gdje sam po prvi puta čula za praksu ‘otmice mlade’ (eng. ‘bride kidnapping’). Radi se o doslovnoj otmici žene (nerijetko maloljetnice) radi kasnijeg sklapanja braka s njom, bez njezine prethodne privole, a koja je i dan-danas raširena u ruralnim područjima države, unatoč zakonskoj zabrani i osuđivanja iste od strane relevantnih međunarodnih tijela.

Svaka od pet proučavanih država suočena je sa brojnim izazovima u realizaciji ženskih prava, a od štetnih tradicionalnih praksi su rašireni dječji i srodnički brakovi, poligamija, pa čak i prisilna sterilizacija žena. Zaključile smo da (kao uostalom i kod nas u regiji i šire) treba raditi na edukaciji i osnaživanju žena i djevojčica te provedbi preporuka relevantnih tijela (kao što su CEDAW Odbor i UN Women Central Asia).

Jedna od dragih kolegica iz Tađikistana nam je na spomenutom predmetu ‘…Combatting Violence against Women’ ukazala na novu raširenost prakse ‘testova djevičanstva’ (‘virginity tests’), a na koje su mnoge žene prisiljene prije sklapanja braka kako bi dokazale predbračnu čistoću.

Naravno da diskriminatorno ne postoje testiranja za njihove (muške) bračne partnere te su poneke žene (pa i članovi njihovih obitelji) počinile/i samoubojstvo pod pritiskom takvog kršenja tjelesnog identiteta i privatnosti. Istu je praksu CEDAW Odbor oštro osudio priopćenjem još 2018., no ti i brojni spomenuti problemi u praksi opstaju.

Koliko je važan individualni i kolektivni ženski identitet i samosvjesnost u ostarivanju prava žena? Koliko su nam feminističke idruge i incijative pomogle u zaštiti žena, žrtava nasilja i silovanja?

Mislim da je izgradnja individualnog i kolektivnog ženskog identiteta, iskustva i solidarnosti ključna u ostvarivanju ženskih prava na lokalnoj, regionalnoj i globalnoj razini. Svako razdoblje nosi nove borbe i izazove pred nama, svjesni/e smo brojnih novonastalih i opstajećih starih nepravda, ali mislim da su svijest i empatija kontinuirano u porastu, što se vide u tome što se u Hrvatskoj puno ljudi okupilo na uspješnim prosvjedima Spasi me, Pravda za djevojčice i Ženskom maršu.

Sve je više zainteresiranih za ‘ženske’ teme te se mnogi aktivno i kvalitetno educiraju o istima te je ujedno puno onih koji volontiraju u raznim ženskim udrugama. U porastu kolektivne svijesti nemjerljiv je doprinos feminističkih udruga koje godinama pomažu žrtvama nasilja besplatnom pravnom i psihološkom pomoći, ukazuju na loše zakonodavne odredbe i/ili kako se iste (ne) provode u praksi te rade na senzilizaciji širih društvenih skupina.

Je li interdispiplinarni rad koji se sastoji od adekvatne pravne, socijalne, psihološke i društvene potpore uz zakon koji štiti ženu možda rješenje za ovaj problem i koliko će vremena proći da dođe do zajedničke suradnje i korelacije?

Smatram da u radu sa žrtvama nasilja treba inzistirati na interdisciplinarnom pristupu i da treba kontinuirano educirati i senzibilizirati policijske službenike/ce, djelatnike/ce centra za socijalnu skrb, pravosudne službenike/ce o tome kako pristupiti žrtvama rodno uvjetovanog nasilja, osnažiti postojeće mehanizme i strogo provodititi postojeće protokole i zakone (uključujući međunarodne i regionalne pravne izvore koje smo ratificirali).

Kao što sam već navela, i najbolji zakon može biti samo ‘mrtvo slovo na papiru’ ako se ne provodi u praksi, stoga treba inzistirati na koordinaciji različitih spomenutih subjekata prilikom zaštite žrtava i prevencije rodno uvjetovanog nasilja, a što zagovara neopravdano zloglasna Istanbulska konvncija.

Treba stremiti angažiranju stručnjaka/inja kada se izmjenjuje zakonodavni okvir, edukaciji svih uključenih ženskim pravima (idealno i praksi relevantnih tijela, posebice Europskog suda za ljudska prava i CEDAW Odbora), razmjeni najboljih/efektivnih praksi (‘best practices’) u regiji i državama članicama EU te implementiranju preporuka relevantnih stručnih tijela (CEDAW Odbora, GREVIO).

Kako ocjenjujete razvoj i napradak ženskih prava za vrijeme pandemije covida 19, nažalost svjedoćimo porastu obiteljskog nasilja, kako vidite rješenje toga problema?

Nažalost, globalni virus je potvrdio kako je (po)rast nasilja nad ženama globalni problem i kako za nebrojene žene i djecu dom nipošto nije sigurno mjesto. Pandemija covida 19 je dovela do niza otvorenih problema i izazova za udruge koje se bave ranjivim skupinama, primjerice postavlja se pitanje pristupa ionako često prenapučenim skloništima – ako prethodno žrtvama treba propisana samoizolacija.

No osim eskalacije nasilja nad ženama i djecom, činjenica je da su brojne žene na prvoj ‘fronti’ virusa – najviše žena je zaposleno u djelatnostima njege, zdravstvu i trgovinama, potom žene su prvenstvene ‘davateljice skrbi’ (‘caregivers’) – one koje uz posao cjelodnevno brinu o djeci koja više ne idu u vrtiće/škole i o starijim članovima kućanstva te obavljaju niz neplaćenih kućanskih poslova.

Ukratko, teret covida 19 u mnogim se kućanstvima neproporcionalno prelama na ženama i mnogi to smatraju ‘samorazumljvim’, a upravo je to štetan rodni sterotip koji treba iskorijeniti i mijenjati.

 

Ostali Darijini  radovi vezani uz ženska prava obuhvaćaju rad objavljen u Pravniku ‘Obiteljskopravni položaj žena u Hrvatskoj u razdoblju od 1914. do 2014. godine, (Vol. 47, No. 96, 2014), Recognition of Intersectionality in Femicide and Rape Cases Decided by the Inter-American Commission and the Inter-American Court of Human Rights (‘guest blogger’, rad dostupan na znanstvenom blogu http://corteidhblog.blogspot.com/2019/08/guest-blogger-recognition-of.html, objavljeno 21. kolovoza 2019.) te The Changing Position of Women in Croatian Society: Legal Framework (1848-1945) (SIC ITUR AD ASTRA, 2016) te završni rad na CEU nazvan ‘Gender Stereotyping in Cases of Sexual Violence: An Analysis of Regional Human Rights Courts and Croatia.’

Razgovarala: Ružica Ljubičić

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije