Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPraktična LolaŽivot

Ljudi su bezveze. Djeca su zlobna. Pričajmo o tome.

Jedne vruće ljetnje veče sjedila sam i gledala kako se moj sin druži sa svojim drugarima iz tima i imala sam grč u stomaku.

Prevela: Saša Leper

Annie Barkalow / Her View From Home

Foto: Unsplash

Igrač je zabio pogodak i izlazio sa terena, a ruka mog sina je bila ispružena da mu baci 5, uz ogroman osmijeh na licu.

Evo ga. Evo sad će.

Preskočiće ga, pomislila sam. Izignorisaće mog sina i nabaciti svim ostalim igračima.

U to se javlja i molba koja mi odzvanja kroz um svaki put kada se moj sin druži sa nekim od vršnjaka, kao snimak koji neko iznova pušta u mojoj glavi:
Samo da to ne budem ja.

Ali to se ne dešava. Igrač 42 dolazi do njega, udara ruku mog sina i nabacuje mu te nastavlja da se kreće kroz red ispruženih dlanova.

Sada mogu da dišem, ali izgleda da ne mogu da se opustim.

Ovaj put je bilo u redu, ali idući neće.

Idući put će biti nešto drugo. Neko će se odmaknuti od njega na klupi kako bi bio sam. Ili će mu se unijeti u lice kada nešto pogriješi ili će galamiti na njega a uvrede će letiti kao roj bijesnih pčela.

Međutim, ništa od toga se ne dešava. Njegovi drugari iz tma sjedaju pored njega, navijaju za njega kad je njegov red da igra i sliježu ramenima kada pogriješi.

„Nije on ti, znaš“, ponavlja glas u mojoj glavi. „I hvala Bogu na tome“, stiže odgovor.

Pred oči mi navire slika smotane ali iskrene djevojčice koju pogađa lopta u sred lica. Loptu je bacila druga djevojčica iz njenog tima jer je ona pogriješila tokom treninga, a to je naljutilo tu drugu djevojčicu.

Onda je tu i njena majka koja se slama u autu i plače dok je vozi kući sa košarkaške utakmice, jer je gledala kako joj se drugi igrači zajedno unose u lice i galame na nju jer je promašila. Usput su joj bacili i torbu sa čistom odjećom pod tuš nakon utakmice, pa je morala ostati u znojavom dresu, ali mami je rekla da joj se samo nije dalo da se istušira tamo. Njeno ime i broj dresa su bili iskinuti sa bilborda na hodniku pored sale. Nisi ti jedna od nas. Nikad nećeš ni biti. Sve njeno vježbanje kod kuće je izgubilo svrhu. Nije više bilo važno. Pobijedile ste.

U crkvi, posmatrala sam svoju kćerku koja ide u osmi razred kako se stidljivo i sa osmijehom na licu približava djevojčicama sa kojima ide u školu.

Posmatrala sam kako druge djevojčice samo zure u nju i pribijaju se bliže jedna drugoj. Ona mi to priča u toku povratka kući. Ne zna da sam je gledala. „Ne znam što su me samo tako gledale“, kaže ona i pokušava da se nasmije, ali taj smijeh zvuči i izvještačeno i brzo zamire.

Samo da to ne budem ja.

Moj savjet mojoj djeci i nije baš u skladu sa svim knjigama o roditeljstvu koje sam pročitala.

Moj savjet potiče iz grube stvarnosti, od osobe koja je davala sve od sebe da se uklopi ali nikada nije imala hrabrosti da se zauzme za sebe.

Ljudi su bezveze. Djeca su zlobna. Pa kad moj sin dođe kući i priča mi o tom djetetu koje ga gađa loptom u glavu svaki put kad igraju zajedno, ja vidim tu loptu koja je mene pogodila u lice i glupost zbog koje sam samo stajala tamo i pustila da se to dešava.

Samo da to ne budem ja.

Nije to njegov prvi problem s tim klincem, pa se postaram da me gleda u oči. „Ako te udari vrati mu. Razumiješ? Reci mu da ti je tako rekla mama.“

Gleda me izbečenih očiju.

„I udari ga jače. Ako te gurne, gurni i ti njega i gurni ga jače. Neka upamti da se ne može tako ponašati prema tebi. Nemoj ti provocirati i započinjati, ali brani se!“

Dok smo se vraćale iz crkve, razmišljala sam o vremenu koje sam potraćila na djecu za koju sam željela da im se sviđam ali sa kojima nikada nisam uspjela ostvariti neki duži odnos.

Samo da to ne budem ja.

Iskrena sam prema svojoj kćerki: „Nije u redu da se tako ponašaju prema tebi. Užasno je. Ali ne moraš se družiti s njima. Nemoj biti zločesta i isto se tako ponašati prema njima, ali nemoj se ni nešto naročito truditi oko njih. Prijateljski se ponašati i biti prijatelj sa nekim su dvije sasvim različite stvari.“

Pokupila sam sina iz škole, zadihan je od uzbuđenja. Opet se radi o onom klincu koji ga gađa loptom.

„Danas smo stajali u redu i gurnuo me u zid, mama. Ali vratio sam mu – još jače! Gurnuo sam ga tako jako da se zateturao i zabacio glavu unazad.“

„I šta se onda desilo? Šta je uradio?“

„Ništa! Samo je otišao u wc. Smijao se. Ali me je ostavio na miru.“

Iduće dvije sedmice pratim razvoj situacije. Taj klinac je ostavio moje dijete na miru. Ne dira ga ostatak školske godine. I dalje igraju u istom timu, ali više ga ne gađa loptama i sada pažnju usmjerava na drugu djecu.

Iduća lekcija – zauzimanje za druge.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije