najnovijePraktična LolaŽivot

Za sve one vrlo osjetljive osobe

Ne mogu pogledati video sa izbjeglicama iz Sirije bez da se rasplačem.

Prevela: Saša Leper

Add GalleryVizualnoTekst Fajl Uredi Pregled Umetni Format T

Ne mogu slušati govore Donalda Trampa prepune mržnje a da mi srce ne počne lupati i da me srce ne zaboli za svim tim predivnim ljudima na koje prebacuje svoje strahove.

Ostanem bez daha gledajući reklame za hranu za pse. Svakodnevno mi oči zasuze od prizora magle u planinama ili plesa dva drveta. Samo neko relativno kratko vrijeme mogu da podnesem u grupi glasnih ljudi prije nego što se moram povući i odmoriti, a ne pamtim ni kad sam posljednji put napisala bilo šta da mi oči nisu suzile.

Kao osjetljivu osobu veoma otvorenog srca, sve što se dešava na svijetu me itekako pogađa.

Iako sada znam da je to jedna od mojih najvećih vrlina i izvor snage, nisam to uvijek tako posmatrala. Većinu života sam srce držala iza zidova kako bih ga zaštitila od prejakih emocija.

Ranjivost je bio osjećaj kojeg sam se plašila ponajviše.

Malo pomalo, tokom naročito teških i bolnih momenata u životu, ti zidovi su polako počeli da padaju. Posljednjih pet godina potrage za istinom, pretraživanja sopstvene duše i promjene perspektive su rezultovali potpunim rušenjem tih zidova.

Nikad u životu se nisam osjećala tako ranjivo.

To znači da osjetim bol daleko češće nego što sam navikla (umjesto da je maskiram u bijes, ljutnju ili razočarenje). Ali to mi istovremeno dopušta i da iskusim nivoe radosti, povezanosti i saosjećanja koji mi ranije nisu bili dostupni.

Osjećam se kao životinja napokon puštena iz kaveza koja sada istražuje svoje prirodno okruženje po prvi put od djetinjstva.

Prošlog mjeseca sam čula za još jednu masovnu pucnjavu i dok sam tugovala za svim onima koji pare, pažnja mi se preusmjerila na ubice. Dobila sam mentalnu sliku tih stručno izgrađenih, neprobojnih kamenih tvrđava oko srca svakog od njih. Zid tako masivan da se nijedna molba tih duša nije mogla probiti unutra. Koliko vremena mora da je prošlo od posljednjeg puta kada ih je dotakla ljubav ili radost ili ljepota. Koliko mora da su bili sigurni u to da nikada neće pronaći mir i bezbjednost da bi bili u stanju da počine tako užasne zločine?

Ne tvrdim da poznajem bol, izolovanost ili odbijenost koja navede ljude da načine izbor toliko pun mržnje i užasa. Nikada nisam osjetila takav strah da se potpuno emocionalno udaljim od grupe ljudi kako bih dominirala njima, kontrolisala ih ili ih uništila.

Usudimo li se da i samo malo saosjećamo sa njima kako bismo bolje razumjeli stanje svijeta i sebe u njemu? Usudimo li se da sagledamo sami sebe u sklopu čitavog čovječanstva, a ne samo one dijelove sa kojima nam je ugodno da se identifikujemo?

Iako se štićenje mog srca često činilo kao bezbjednija opcija, to me takođe odvojilo od životne energije koja se pokušavala kretati kroz mene. Stalno sam bila željna nečega. Brene Braun objašnjava zašto:

„Ne možemo selektivno gasiti emocije. Kada umrtvimo bolne emocije istovremeno umrtvimo i pozitivne.“

Evo u čemu je stvar:

To što sam izuzetno osjetljva i živim nezaštićeno ima mogućnost da me u potpunosti uništi. Ako plačem dok gledam reklame za pseću hranu, kako da se nosim sa svim haosom odgajanja tinejdžera, rada na svom braku, izgradnje posla i življenja?

Da li je moguće biti svjetlonoša (moj omiljeni naziv za one koji dopuštaju ad svijet vidi njihovu dušu u potpunosti) a istovremeno biti i visoko funkcionalno ljudsko biće?

Polako učim da to jeste moguće, da prosto ne možemo biti efektivne svjetlonoše bez neke vrste samozaštite.

Ranjivost ne znači da nudimo svoje srce bilo kome niti da se neprestan izlažemo konstantnom nizu tragedija i nasilja. To znači vjerovati našim srcima i pustiti ih da nas vode dok se brinemo o njima i pazimo ih da ona mogu raditi svoj posao.

Evo šta sam do sad naučila efikasno živeći iz svog srca:

 

Ključ je u izboru

Veoma sam pažljiva u vezi sa tim kome i čemu dopuštam da postane dio mog iskustva. Ne mogu istovremeno otvoriti svoje srce porodici, klijentima, prijateljima i svojoj zajednii i redovno pratiti vijesti. Prosto je previše i onemogućava me da sprovodim svoju svrhu u svijetu. To ne znači ni da živim u blaženom neznanju, već samo da pažljivo biram.

Srca treba hraniti kako bi funkcionisala kako treba

Moje uživa u ljepoti, mirnoći, plesu, muzici i povezanosti sa drugim otvorenim srcima. Ne može mi biti dobra vodilja ukoiko ne dobija sve što mu je potrebno, a  ja sam jedina osoba na svijetu koja je odgovorna za njega.

 

Ne moramo se nakupljati bol

Iako većina ljudi koja se vodi svojim srcem osjeća zaista mnogo, niko nema koristi od toga što možda nakupljamo taj bol. Treba da je pustimo k sebi, osjetimo je i pustimo je da izađe iz nas. Kao dah. Treba da doživimo emocije ali ne i da nam one postanu teret.

 

Ja nisam svoj bol

Pažljivo posmatranje sopstvenog života i praćenje kako se razvija mi je pomoglo da prepoznam da su osjećati bol i identifikovati se s njom dvije potpuno različite stvari. Cilj je osjetiti bola ali ne stvoriti osjećaj sopstva oko nje.

 

Nije sva bol ista

Postoji razlika između bolnog razvoja i bola napuštanja samog sebe. Ovo prvo vodi u rast i zalječenje, a ovo drugo u patnju.

 

Ljubav prema samom sebi je osnova

Kako sam počela da volim samu sebe nezaisno od svojih postignuća i prošlosti, moje srce je počelo vjerovati da može da me vodi bez neprestanih napada iznutra. Stvaranje bezbjednog prostora za moje srce je postalo dio moje svakodnevne rutine i omogućilo mi duboku povezanost sa samom sobom.

 

Odgovorna sam samo za svoja osjećanja, mišljenja i postupke

Razjašnjavanje toga za šta ja jesam i nisam odgovorna u mojim ličnim odnosima mi je pomoglo da stvorim zdrave granice kako sa onima koje volim tako i sa ostatkom svijeta. Skretanje pažnje sa mojih odgovornosti i fokusiranje na tuđe smanjuje moju efikasnost i sposobnost da radim dobre stvari u svijetu.

Moja briga o sebi ne mora imati smisla bilo kome osim meni

Često sam prva osoba koja odlazi sa žurke, prva koja ide u krevet i jedina koja u roštiljnici jede salatu. Ne gledam uznemirujuće filmove, razgovaram sa djetetom u sebi (ponekad i naglas) i svaki put bih odabralal supu od kostiju umjesto kafe. Iako ti nije uvijek jednostavno i porodica me često zafrkava zbog toga, izbori koji su u skladu sa mojoj osjetljivošću (i fizčkom i psihičkom) ključni si dio moje snage i sposobnosti da funkcionišem.

 

Saosjećanje ne mora poznavati granice

Uz zdrave emocionalne granice, imam saosjećanje za sve oko sebe, uključujući i ona srca koja su sakrivena od svijeta. Ne moram i ja mrziti njih i ne moraju me njihvoi ostupci potresti toliko da u njihovim umovima oni pobjeđuju.

Vjerujem da svjetske tragedije i bol treba da nas pogađaju – ali samo onoliko koliko je potrebno da nam odškrinu srca još malo više. Samo onoliko Koliko je potrebno da nam pokažu gdje i dalje treba da rastemo, da pojačamo svoje zajedničko svjetlo i podsjete nas zašto je to potrebno.

Nikada nemojte osjetljivost pogrešno protumačiti kao slabost. Osjetljivost je pokazatelj izuzetno jakog srca koje je željno interakcije i sposobno za radikalnu ljubav.

Potreban si  nam, svjetlonošo. Svijetu je potrebno tvoje svjetlo.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije