Prestanite se ponašati kao da preterujem u vezi sa koronavirusom!

U svijetu u kom se čini da postoje dva potpuno suprotstavljena mišljenja o ovoj široko rasprostranjenoj bolesti – ili ste paničar ili mislite da su svi paničari ludi – prilično je riskantno reći tako nešto naglas.

Da budem potpuno iskrena, prilično sam nervozna oko svega toga.

To je razlog zašto postanem pomalo defanzivna kada čujem prijateljice moje mame da optužuju ljude da pretjeruju u vezi sa koronom. Kada vidim objave na društvenim mrežama kako ismijavaju ljude koji imaju potrebu da obezbijede zalihe sapuna za ruke i hrane koja može stajati, ne smijem se. Kada čujem kolege s posla kako se rugaju načinu na koji neki ljudi reaguju, postanem razdražljiva.

Nisam paničar.

Nisam germofob. Ja sam majka koja poštuje pravilo 5 sekundi, majka koja čvrsto vjeruje da bakterije ojačavaju imuni sistem moje djece. Majka koja obično ne odvede djecu na vakcinu protiv gripe.

Takođe sam i nastavnica, pa se nosim i sa kašljem i prehladama i migrenama i grčevima otprilike stalno. Iako generalno podstičem djecu da dođu u školu čak i kada se ne osjećaju baš najbolje, ovih dana mi je drago što su svi kod kuća.

To vam se čini ekstremno? Vjerovatno. Ali to prosto nije vrijedno ni najmanjeg rizika Ni po druge učenike, ni po mene.

Iako obično nisam od onih koji se brinu, shvatam da živim uz nešto tog parališućeg straha. Najviše se brinem za svoju porodicu. Kao zdrava tridesetogodišnjakinja, konačno sam shvatila da ja nisam u rizičnoj grupi kad je u pitanju ovaj virus. Ako se zarazim, vjerovatno ću biti sasvim u redu – kao i moj suprug i djeca.

Ali ne mogu zaboraviti na ostatak svoje porodice.

Moji roditelji su u 70-tim, imaju brojna hronična oboljenja i zdravstvene probleme, pa itekako spadaju u rizičnu grupu. Moji roditelji takođe brinu o mojoj djeci  i sve su mi na svijetu. Oni čuvaju moju trogodišnju kćerku, a mog sina svaki dan vode u školu i nazad kući. Vidim ih svako jutro i svako veče. Itekako su dio mog svakodnevnog života. Stoga, ako se bilo ko od nas razboli, vjerovatno će i oni.

To jednostavno nije rizik koji sam spremna preuzeti. Zato, dok slušam javne ličnosti koje me optužuju da se previše brinem i dok moji prijatelji misle da sam luda što ne šaljem djecu u vrtić i izbjegavam bespotrebne izlaske u javnost, bar ću znati da ću pomoći mojim ljudima da ostanu zdravi i bezbjedni. Koliko je to moguće.

Nadam se da griješim.

Nadam se da ću se moć osvrnuti  nazad za godinu dana i da će mi se moja briga činiti smiješnom. Ali, za sada, rijetko kada da su mi riječi „bolje spriječiti nego liječiti“ bile značajnije nego danas. Svi oni koji me kritikuju da sam suviše alarmantna i paničar mogu lijepo da ućute – i pokriju usta kada kašlju.