Odgajam ljubaznu kćerku, a ne slabu ženu

Moja dvogodišnja kćerka i ja smo bile na igralištu na kom se redovno sastajemo sa grupom drugara. Djeca su se igrala skupa, a mame i ja smo pričale. Odjednom je na toboganu izbio opšti haos.

Dok je nekoliko djece pokušavalo da se spusti, jedna djevojčica se laktala da se popne, ne obraćajući pažnju na bilo kakav red ili drugu djecu. Njena mama, koja je sjedila preko puta mene, pokazala je na tobogan i smijući se rekla: „Vidite li, dame? Moramo ih odgajati da budu dovoljno jake da razbiju patrijarhat.“

Pošto se moje dijete nije nalazilo na toboganu nisam se petljala, ali jesam izašla iz parka udubljena u razmišljanja o tome kako je naša kultura u potpunosti izokrenula ideju toga šta znači biti jaka djevojčica.

Zašto je u redu očekivati da jaka žena treba da bude i bezobrazna?

Ja odgajam dobru kćerku, ljubaznu, ali to ne znači da odgajam slabu ženu. Mislim da je krajnje vrijeme da raščistimo šta možemo i treba da očekujemo od svojih djevojčica kako one budu odrastale.

Muškarci koji su direktni na riječima se smatraju otvorenima, što je pokazatelj jačine i inteligencije. Ali žena koja je direktna se smatra kučkastom i hladnom, što je itekako negativno. Suprotno tome, žene koje su „slatke“ se nekako pogrešno percipiraju kao slabe. Dobrota, koja je ranije bila pokazatelj pozitivnih osobina, sada je nekako pomiješana sa submisivnošću.

Ali to ne mora biti tako.

Postoji i zlatna sredina koju nazivamo ničijom teritorijom, bez obzira na to sa kakvim se rodnim ulogama identifikujemo. A to je ključna razlika koju svi roditelji moraju prepoznati. Želim da moja kćerka dobrotu vidi kao oblik snage jer, budimo realni, u izrazio stresnim i dramatičnim situacijama za dobrotu je potrebna hrabrost.

Čini da se dobrote itekako manjka ovih dana. Lako je pronaći stvari koje će nas naljutiti, ali pronaći nešto lijepo u svakoj situaciji ili razloge za to da budete velikodušni, da se postavite prijateljski i budete obazrivi prema drugima se mogu činiti kao kakav teret. Ali to su upravo one osobine koje osobi daju ličnost i integritet.

Dobrota počinje u kući, a osnove počinju od toga što će roditelji postavljati primjer svakog dana.

Ako dobijem pogrešnu narudžbu u restoranu, ne napadam konobara. Kulturno vratim hranu jer se greške dešavaju svima. Ako drugoj mami treba duže vremena da ostavi dijete u školi ili ga pokupi, ne šizim, ne trubim i ne psujem. Strpljivo sačekam, pretpostavljajući da joj je teško i da joj treba malo vremena. Ako sam naročito nervozna ili mrzovoljna nekog dana, jasno to kažem svojoj djeci i tražim koji minut da se presaberem. Sve su to trenuci dobrote koji mi pomažu da dobijem šta hoću i šta mi je potrebno bez da moram biti kreten prema ljudima oko sebe.

Kada pogledam svoju kćerku, želim joj čitav svijet, ali želim i da odraste znajući da zaista može uticati i na živote drugih, što će naposlijetku i njen život učiniti punijim i smislenijim. Može pomoći drugim ženama da budu jake, može biti vođa, može sama skrojiti svoju sudbinu – sve sa čeličnom odlučnošću koja ne uključuje bezobrazluk i napadanje i guranje drugih čitav život, kao ona djevojčica na toboganu.

Moja kćerka uči da bude direktna sa svojim riječima, kao muškarci, i da se ne izvinjava zbog toga. Ali takođe uči i da njene riječi imaju težinu i da, bez obzira na to s kim razgovara, njene riječi moraju odisati poštovanjem i dobrotom. Želim da zna da može juriti svoje ciljeve i ostvarivati ono što želi i što joj je potrebno, a istovremeno biti i dobra prema drugima. A istovremeno je i drugi mogu vidjeti kao jaku osobu. Ta dobrota ne treba biti pogrešno protumačena kao submisivnost.

Ono što je potrebno da uspije u životu će prevazilaziti samo obrazovanje i pristup dobrom poslu. Moraće umjeti koračati tom tankom linijom između sopstvene verzije nje kao jake žene i percepcije drugih o njoj kao jakoj i sposobnoj ženi. Kao majka, potpuno sam ubjeđena da će joj dobrota, empatija i saosjećanje pomoći da se nosi sa ovim komplikovanim svijetom.

Ali za sada, naše životne lekcije počinju od malih pobjeda i jednostavnih lekcija, kao onda na toboganu. „Čekamo svoj red i ne udaramo druge“, govorim joj. I dok uči osnove ljudskog ponašanja, nadam se da shvata da će ove kratke lekcije nastaviti odjekivati u dubini njenog bića i ličnosti: odnosimo se prema drugima sa poštovanjem, bez obzira na sve, jer na kraju dana, naša ličnost je pravi pokazatelj naše snage.