DogađajiLjudiLjudski odnosiMedicinaMjestanajnovijePojavePorodicaŽivot

I muški brišu suze

Dođe tako period kad ti status nije dovoljan da ispoljiš svaki svoj osjećaj i misao, pa posegneš za bajatom olovkom i ukradenim komadićem papira iz dječije sobe.

Piše: Muhamed Mizić Redakcija

Sjednem, zavalim glavu u onaj njen jastuk,  osjeti se još uvijek onaj njen miris od stotinu vrsta šminke na jednom obrazu. Pa pustim olovku kako bih se kao jak muškarac stisnuo i rekao de bolan Muhamede koji ti je đavo. Al’ džaba moj sinko.

Blizu dva mjeseca sam bez supruge i djece. Igrom slučajeva ( množina namjerno) tako se desilo, da su oni zaglavili u jednom gradu i Kantonu a ja u drugom.

Pa izolacija, pa ne možeš ići, pa ne mogu djeca mlađa od 18. Elem, ko je ikad ikom u BiH uhvatio za kraj. Piše mi Dinka, supruga, kako se mali voli maziti, Dalila mi piše kako je brat dobio zubiće.

Pa tokom dana i bude ok, ujutro ustanem, na posao. Radim na televiziji, posao je zanimljiv pa tako pobjegnem od misli,  osjećaja od svega. Pa dođem kući, dok se ja skinem na ulazu, pa dezinfikujem se, pa dok skontam ću praviti za ručak, sad za iftar. Umijem nekad i trening opaliti…

E, ali onda ono predvečer kad noć počinje da se javlja, dan postaje teži, pritisak u prsima jači, a lice vodenije. Volio bih znati kakve su tad hemijske reakcije u čovjeku, jesam li ja tad na prirodnim drogama nekim, ko je tad vladar čovjeka, mozak, srce, duša? Ko ćega znati, ali hej i muški plaču.

Ne plaču muški pred vama, oni plaču kad su sami, kad su sa baš baš najboljim prijateljima koji nikad neće reći nikom da su vidjeli slane kapljice niz dlakave bradate obraze. Doduše, ima ih i da nisu dlakavi, kao i da je rijetko imati baš baš najboljeg prijatelja.

Šalje mi Dinka video od Ise, to nam je sin, Isa. I čovječe lik „priča“, nešto mrljma, pa kao u čudu pogleda u jednom pravcu, ja paf. Vidi malog, raste. Čujemo se preko video poziva, njih troje u jednom prozoru i ja u drugom prozoru.

I dođe ti onda onaj osjećaj grljenja. Znaš, kad osjetiš iz ramena kako se ruke šire i onaj blagi pritisak na grudima. Ali, đavo ga odnio zagrljaj u prazno.

Znate li zašto je to tako? Jer smo mi blesavi, needukovani, neobrazovani pa slušamo upute nadležnih institucija. Mi smo blesavi, čitaj budale, jer slušamo šta veliki, vodeći organi vlasti kažu.

A jesmo li? Ili tako čuvamo nešto vrijednije za kasnije uživati. Možda je vrijeme da postanemo pametni pa prekršimo sve jednostvano se spojimo.

Ne žalim se ja, bitno je da smo zdravi. Ali hej, virus nije tu, ili jeste, ili će nas 5G roknuti, ili je možda avion, plavo.. ne, ipak crveno nebo. Kako god, zeznut period moj sinko.

Treba se smijati, hešteg, nasmijem ti se u facu, korono. 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije