Hrabra Lolanajnovije

Šta će tako mlada žena u politici? Anja Grubačić ima odgovor

Anja Grubačić, rođena Trebinjka jedna je od onih osoba koje vjeruju u bolje sutra, u to da mi treba da budemo promjena koju želimo vidjeti u svijetu. Mlada, ambiciozna i puna entuzijazma od malih nogu je znala da se želi baviti poslom pomoću koga će svijet učiniti boljim mjestom za život. 

Redakcija

Trenutno je druga godina na Fakultetu političkih nauka, a spisak stvari kojima se bavila u svom životu je zaista dugačak.  Od predsjednika Savjeta učenika, preko volontera u Crvenom krstu pa do radio-voditelja na Radio Trebinju. Grubačić je još kao dijete okrakterisana kao borac za pravdu i vječiti buntovnik što je dobrim dijelom odredilo njen razvoj. 

Kao prilično mlada osoba, veoma ste aktivni na raznim poljima, ali šta je ono čemu se u budućnosti želite posvetiti? Želite da bude primarna sfera vašeg djelovanja? 

Od malih nogu sam znala da će to biti politika. Sigurno da nisam znala da to zanimanje baš nazovem politikom, ali oduvijek sam sanjala kako pomažem svom narodu. Tako je i sada, želja mi je da ovdje ostanem i svoje znanje i afinitete iskoristim za pomoć ovoj zemlji i njenom napretku.

Vi ste jedan od onih utopista koji vjeruju da se stvari mogu biti bolje. Kad biste sutra došli na vlast šta biste prvo promijenili?

 Ne bih to nikako nazvala utopijom jer bi to značilo da to postoji samo u mojoj glavi a nikako u realnosti. A sigurna sam da ovdje može biti bolje. Previše smo mladi da bismo povjeravali da je to ovdje nemoguće i previše mladi da ne radimo da to bolje stvarno dođe.

Način kojom ova vlast rukovodi zemljom se u velikoj mjeri razlikuje od onoga za šta se mi zalažemo. Sigurno bih pokazala da mi stranačka knjižica ništa ne znači. Okupila bih tim sposobnih i pametnih ljudi koji imaju iskrenu želju za napretkom ove države. Ne bih dozvolila propuste da ministar unutrašnjih poslova bude onaj od kog strahuju njegovi građani, umjesto da bude onaj koji ih štiti, ili da na važnim ministarskim funkcijama budu oni sa lažnim londonskim diplomama.

Da li mislite da je u današnje vrijeme moguće biti uspješan u svom poslu, izgraditi karijeru bez uplitanja u politiku? Koliko je politika postala sastavni dio naših života, a da toga nismo ni svjesni? 

Oduvijek sam smatrala, a i danas je tako, da politika nije puko “upravljanje” narodom ili državom, već pomaganje. Pomaganje svom narodu. Pomaganje da država funkcioniše kako treba. Pomaganje u stvaranju što boljih uslova za život.  Politika nije sjedenje u foteljama i priča o “boljem sutra” dok su ruke spojene u trokut. Politika je ono “dati ruke” ili što bi Italijani rekli “dare una mano”. Da budemo tu za svoj narod, uz njih. A ne “tamo”, u kancelariji, na TV-u i iz udobnosti svoje fotelje pričati da će biti bolje. Politika je da radimo i dajemo sve od sebe da stvarno bude bolje.

Međutim, ljudi pogrešno shvataju pojam politike i gledaju ga samo kroz partije. Imaju negativnu emociju pri samoj riječi politika jer su navikli da se danas politikom bave neki loši ljudi koji lični interes stavljaju ispred opšteg dobra.

Ako želite uspjeti u bilo kom društvu politika je nešto što bi vas trebalo zanimati. Jer ako se neko ne bavi politikom, politika se bavi njime. Ali to nikako ne znači da neko mora biti dio neke političke stranke da bi uspio. To znači da mora biti svjestan situacije i okolnosti pod kojima živi. Jer neka politika je uredila i da se u našoj zemlji vozi ovom stranom puta kojom se vozi ili da akademska godina počinje u oktobru.

Tako da je politika uvijek tu negdje, uvijek je prisutna, i ako želimo uspjeti moramo biti svjesni nje i naučiti da mi upravljamo njome a ne ona nama.

S obzirom na to da ste iz Trebinja, šta mislite da li je potencijal Hercegovine dovoljno iskorišten i ako nije kako bi se to moglo poboljšati?

 Hercegovina je puna potencijala, no nažalost nijedan nije iskorišten na pravi način. Dokaz su na primjer višemilionski gubici u Termoelektrani Gacko ili Hidroelektranama na Trebišnjici. Mladi ljudi bježe glavom bez obzira iz manjih hercegovačkih mjesta jer ne vide perspektivu za svoju budućnost. To bi se sve poboljšalo kada bi se uz prave ljude ulagalo u smislene projekte, od kojih će koristi imati svi građani Hercegovine, a ne mala grupa ljudi koja je zbog svojih ličnih interesa usporila razvoj Hercegovine.

Dugogodišnji ste aktivista i volonter, možete li izdvojiti neku akciju u kojoj ste učestvovali, a na koju ste posebno ponosni?  

Svaka aktivnost ili projekat u kom sam učestvovala od svojih prvih dana u nevladinom sektoru pa do dan danas je na svoj način poseban i donio je nešto dobro. Počevši od prvih aktivnosti koje su bile humanitarnog karaktera na trebinjskom korzu gdje smo drugari i ja prikupljali sredstva za pomoć oboljelima iz našeg okruženja i za dan uspijevali prikupiti po 5000KM. Tada se okupilo par omladinaca, neko je recitovao svoje pjesme, neko pjevao, neko svirao, podržala su nas mnoga preduzeća, folkloraši, orkestri, profesori, gdje smo svima pokazali da su mladi sposobni da dignu cijeli grad na noge.

Zatim brojne aktivnosti kroz nevladine organizacije, Jedan slatkiš jedno dijete koju Mreža savjeta/vijeća učenika sprovodi svakog decembra prikupljajući slatkiše za novogodišnje paketiće mališanima iz socijalno ugroženih porodica. Mnoge aktivnosti koje su imale cilj da motivišu mlade ljude da se aktiviraju i učestvuju u radu svoje lokalne zajednice.

Postoje i aktivnosti koje smo pokrenuli u okviru moje političke partije poput one “Znanjem za Srpsku”, na inicijativu Jelene Trivić, a cilj je bio da svjetlost dana ugledaju diplome zaposlenih u javnom sektoru. Meni kao mladoj studentkinji je od velike važnosti da se izborimo za te validne diplome, jer ne želim da neko obesmisli moje višegodišnje učenje na fakultetu. Još jedna aktivnost koja mi je posebno draga je inicijativa za uvođenje dodatnih autobuskih linija koju smo pokrenuli mi Mladi demokratskog progresa.

S obzirom na to da ste bili i u NGO sektoru da li mislite da su nevladine organizacije uradile dovoljno za poboljšanje kvaliteta života ugroženih društvenih grupa? 

Kao neko ko je prošao niz organizacija i udruženja sigurno mogu reći da su oni bitan dio našeg društva. NGO sektor je prije svega mnogo uticao na mene i slobodno mogu reći da je velikim dijelom zaslužan što sam izrasla u osobu koja sam danas. Sigurna sam da ovo mišljenje dijele mnogi moji vršnjaci sa kojima sam radila i sarađivala kroz organizacije. Osim što su te organizacije radile na nama, pružile nam mnogo neformalnog obrazovanja i uticale da aktivno razmišljamo o određenim problemima i rješenjima, mnogo su uradile i za svoje ciljne grupe. Tako da smo u određenim NGO mnogo pomogli srednjoškolcima i uspjeli se izboriti da budu dio procesa donošenja promjena, dok smo se u drugim bavili djecom ometenom u razvoju i na određeni način pomogli i njima, zatim smo radili sa penzionerima, socijalno ugroženim porodicama i svugdje se mogao primjetili pomak u odnosu na period kada se nismo bavili određenom kategorijom.

Da li je moguće mijenjati sistem, a ne biti dio istog? 

Sistem nikada ne mijenjaju oni koji su dio njega, oni koji mu se pokore i oni koji ćute. Sistem uvijek mijenjaju oni buntovni i slobodno mogu reći neposlušni, jer tjeraju taj sistem da radi na svojim nedostacima. Na primjer meni u životu nisu pomogli oni ljudi koji su me tapšali po ramenu i govorili da je sve sjajno, pomogli su mi oni što bi me potresli i jasno rekli šta ne valja u onome što radim.

I za kraj, možete li nam odgovoriti na pitanje kakav je položaj žena u našm društvu i da li smo zaista ravnopravne? 

Zvanično jesmo, ali praksa pokazuje malo drugačije. Ženi se uvijek zamjera sve – od oblačenja, šminkanja, frizure… ako je našminkana i sređena onda se veže za sumnjiv moral, ako se s druge strane manje šminka onda je izložena komentarima da ne brine o sebi, kako takva dolazi na posao i slično. Žene u politici su na primjer ravnopravne na listama ako su zastupljene 40%, ali 40% nije ravnopravnost. No ipak ja nekako ne dozvoljam da mi se “sudi” jer sam žena, volim ovo što radim i trudim se da to radim najbolje što znam. Ako je neki moj kolega bolji od mene, bolji je jer je radio ili učio više, ali ne samo zato što je muško. Imam tu sreću da dolazim iz tima ljudi gdje se žene zaista poštuju i ni jedna od nas se nikada nije osjećala zapostavljeno ili manje bitno zato što je ženskog pola. Kod nas se cijeni rad i zalaganje i uspijevaju oni koji se trude, kog god pola bili i kako god se zvali.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije