Hrabra LolanajnovijeNaslovna vijest

Smiljana Moravac-Babić: Žene bi trebalo više da uvažavaju jedna drugu

Smiljana Moravac-Babić je advokatica sa dugogodišnjim stažom, objavjivana književnica, članica Udruženja književnika Republike Srpske, političarka, ali na prvom mjestu borac za pravdu i bolje sutra.

Redakcija

Kako je pomirila svoje dvije ljubavi pisanje i pravo, te šta je sve potrebno da bi naše društvo funkcionisalo bolje, otkrila je u kratkom razgovoru za Lola magazin.

S obzirom na to da se advokaturom bavite više od dvije decenije, možete li nam reći da li je naše društvo pravedno i koliko je nezahvalno istrajati na pravu i pravdi u današnjoj Republici Srpskoj?

Moglo bi se reći da je naše društvo nepravedno. Nepravdu trpimo skoro svi. Posebno oni koji ne mogu da utiču da se nepravda pretvori u pravdu. Mnogi ljudi su svjesni nepravde i nemoćni su da joj se odupru. Posebno što ne znaju da joj se odupru. Malo je ljudi ostalo da se bori za pravo i pravdu. U startu ih se nastoji pokolebati. Mnogi odustaju iz straha, plaše se kazne onih koji su napravili ovo društvo nepravde. Ali, kao borac za pravdu i pravednije društvo istrajaću u toj borbi za pravdu, zajedno sa istomišljenicima, bez straha.

Proteklih godina bili smo svjedoci brojnih afera koje nisu sudski procesuirane, koja je na vas ostavila najveći utisak u vašoj advokatskoj karijeri i inače?

Nažalost, bilo je mnogo afera koje nisu procesuirane i to me boli i kao čovjeka i kao profesionalca. Svaka od njih je na svoj način bolna. Koliko zbog toga što čini nama kao društvu i kao pojedincu, toliko i zbog poruke koja nam se šalje. A poruka koja se šalje je da postoje gospodari , preciznija da budem oni koji sebe smatraju gospodarima, a da na drugoj strani postoje oni koji ne smiju ili ne znaju da se suprotstave. Mnogi su toga svjesni ali bi htjeli da neko drugi to riješi umjesto njih. Međutim, ako bi svi koji su obespravljeni tražili pravdu u svoje ime već bi bilo pomaka na bolje. Ne bih izdvojila ni jedan poseban slučaj, jer kao što rekoh, svaki je težak na svoj način, ali ih je zaista previše.

Šta mislite da bi bilo važno promijeniti da bismo dobili pravednije društvo u kojem svi imaju iste šanse za uspjeh, ali i za pravdu?

Za početak treba se riješiti straha. Koliko god mislili da je vlast u rukama izabranh predstavnika vlasti, vlast je u rukama naroda. Samo se moramo riješiti apatije. I progovoriti. Tražiti odgovornost. Nakon toga treba promijeniti trenutnu strukturu predstavnika vlasti. Da bi napokon institucije počele da rade posao zbog kog su tu. Mi imamo dobre institucije, imamo dobre zakone, ali nemamo trenutno ljude koji te zakone sprovode na pravi način. Treba izabrati kvalitetnije predstavnike vlastii. Ali, prvenstveno narod mora da postane svjestan da je narod taj koji vlada. I koji kontroliše izabrane predstavnike. I da ti izabrani predstavnici vlasti treba da slušaju narod. A ako izabrani predstavnici rade mimo volje naroda, onda ih treba mijenjati. Ako treba, na svakim izborima. Svijest naroda da je vlast u rukama naroda ovo društvo može spasiti iz beznađa i siromaštva.

Šta mislite, da li je korupcija najveći problem našeg društva i koji je, po vama, najefikasniji način da joj se stane u kraj?

Mito i korupcija je ušla u sve pore društva. I postala je trenutno najveći problem sa kojim se suočavamo. Najefikasniji način za borbu protiv mita i korupcije je da svaki građanin koji se suoči sa ovim problemom isti i prijavi. Da se zakonskim sredstvima borimo protiv toga. Najgore je kada pristajemo da budemo u tom krugu. Krenimo od sebe, kao pojedinca, odbijemo da učestvujemo u tome i time je već pola problema riješeno. Imamo mi i mnogo drugih problema, visoka nezaposlenost, nizak natalitet, veliki broj odlazaka mladih obrazovanih ljudi. Bitno je prepoznati sve probleme i bitno je ukazati na sve probleme. I trebamo to raditi svi zajedno. Kao advokat, susrela sam se sa takvim stvarima za koje nismo bili ni svjesni da postoje. Ali, uspjeli smo ih riješiti. Jer je neko rekao da postoje. Zato uvijek pozivam ljude da mi jave kada imaju neki problem, kada se suočavaju i sa mitom i sa korupcijom, sa kršenjem njihovih prava. Jer, kada svi progovorimo o svojim problemima kao pojedinci, lakše ćemo ih riješiti kao zajednica.

Pored toga što ste advokat, objavljivana ste književnica, a književnost je sušta suprotnost pravu, da li je to vama na neki način bio bijeg od surove stvarnosti sa kojom ste se svakodnevno susretali kroz svoj posao?

Od kada znam za sebe voljela sam pisati. Osjećam poeziju i prozu kao suštinu svoga bića. Uvijek sam pisala. A ozbiljnije sam se pisanju posvetila 2015. godine kada sam napisala svoj prvi roman „Istinita životna priča“ koji je posvećen mom pokojnom suprugu Jovanu Babiću, čiju sam smrt teško podnijela.

Da, u advokaturi se često susrećem sa surovom stvarnošću. Međutim, ne pišem da bih pobjegla od nje, već više iz razloga da bih se sa tom stvarnošću suočila.

Kako ste pomirili te dvije ljubavi i da li je jedna prevagnula?

Često se u meni bore advokat, pisac, pa i političar. Ali, na neki način, svaka od tih uloga koju imam mi je draga, i ne može da prevagne nijedna od njih. Kroz književnost i pisanje predstavljam svijet kakav bi trebao da bude, a kroz advokaturu i politiku stvaram taj svijet.

Da li trenutno radite na nekom novom književnom djelu?

Uvijek radim na nečemu. Do sada sam izdala četiri knjige, peta je u pripremi za štampu, a pored toga već radim dramu, koja je pri kraju. Volim da pišem, zato svaki slobodan trenutak u toku dana posvećujem pisanju.

I za kraj, ono što pitamo sve naše sagovornice, kako ocjenjujete položaj žena u našem društvu i profesiji iz koje dolazite?

Položaj žena u našem društvu je bolji nego što je bio prije, ali je još uvijek daleko od dobrog. Mnogo je obrazovanih žena, ali i onih koje su prošle životnu školu i vješto i hrabro se nose sa svim problemima. Na ženi je mnogo obaveza, ali one vješto balansiraju. U pravosuđu i u advokaturi je mnogo žena, ali ih je premalo u politici. Žene treba da shvate da se moraju više aktivirati i postati vidljivije i u tom segmentu društva.

Poštujem svaku ženu, hrabru, odvažnu, koja se rame uz rame sa muškim kolegama bori. U bilo kojoj profesiji da je. Moramo zajedno, ali prvenstveno žene bi trebale više da uvažavaju jedna drugu.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije