Evo šta djeca žele da roditelji znaju o video igrama
Direktno iz perspektive jednog sina
August Schultze / Your Teen Mag
Foto: Kelly Sikkema / Unsplash
Imao sam sreće da budem dijete roditelja koji podržavaju moj interes za video igre. Razumiju zašto obožavam da igram. Pasionirani sam igrač i za mene je to više od pukog načina za opuštanje. Imam svoje ciljeve u igranju i radim na tome da svaki put kad igram budem sve bolji.
Međutim, nije to uvijek bilo tako. Ranije sam se stalno svađao sa roditeljima o vremenu koje sam provodio pred ekranom. Bilo je potrebno mnogo strpljenja i aktivnog rada na tome da postignemo međusobno razumijevanje i kompromis i da naš dom postane mjesto gdje se video igre mogu mirno igrati.
Mirenje sa video igrama
Otac me je počeo gledati dok igram i onda se zainteresovao za neke od mojih omiljenih igara. Mama sluša kada joj pričam o tome šta radim u svojim igrama. Ona ne može da me gleda ili da sama igra jer joj bude muka od pokreta, ali je kroz priču naučila dovoljno o likovima da me pita o njima. Obožavam kad razgovaramo o tome. Roditelji mi dopuštaju da mnogo igram zato što poštujem njihova pravila: mogu igrati dok god imam dobre ocjene, bavim se sportom i provodim vrijeme sa svojim prijateljima.
Ako se i vi svađate sa svojom porodicom o tome, možete pokušati izgraditi mir.
Počnite tako što ćete zamoliti svoje dijete da vam pokažu šta vole da igraju. To je vaša kuća, vi ste roditelji, pa ako ne želite da igraju nasilne igre to je nešto što im morate jasno dati do znanja.
Pitajte dijete kakve igre vole i zašto. Tako ćete naučiti šta im to predstavlja. Možete saznati mnogo toga o svom djetetu ako otkrijete šta i kako vole da igraju. Iznenadićete se koliko će vam pričati o nečemu što ih toliko interesuje.
Mnogi roditelji smatraju da će njihova djeca zbog igranja video igara zatvoriti u svoju sobu i izolovati od svijeta. To apsolutno ne mora biti istina. Evo konkretno, kada ja igram, moji mama i tata sjede blizu mene, čitaju ili rade nešto svoje, tako da smo ipak zajedno.
Takođe, uvijek ostavim otvorena vrata sobe, što je dodatno pomoglo da moji roditelji shvate da video igre ne udaljavaju ljude već ih povezuju. Pitajte dijete sa kim igra, postoji li neki tim. Recimo, ja imam prijatelje sa kojima stalno igram, uključujući i jednog kog poznajem uživo.
Foto: Stem List / Unsplash
Moji roditelji su vidjeli sve odnose sa drugima koje sam ostvario zbog igranja video igara i to je definitivno pozitivno uticalo na to da me podržavaju.
Ali takođe su vidjeli i koliko sam ponosan što sam dobar u tome. Video igre nisu loše – mogu biti realan i koristan izvor samopouzdanja i osjećaja uspjeha. Bilo da je riječ o pravljenju nečega sjajnog kao u Majnkraftu ili razvijanju vještina putem igranja protiv drugih igrača kao u Fortnajtu, vaše dijete će biti ponosno zbog svojih sposobnosti.
Pitajte ga da li je srećno zbog nečega što su ostvarili u nekoj od igara. Što više pitanja postavite to će vam više željeti reći. Vjerovatno će se tu naći mnogo riječi koje ne znate šta su, pa budite strpljivi i zamolite ih da vam objasne.
Iskren interes i poštovanje koje iskažete prema svom djetetu u toku takvih razgovora će vam u mnogome ojačati odnos i zbližiti vas.
Za nas su se stvari značajno popravile kada su moji roditelji prestali galamiti i počeli razgovarati sa mnom. Uspjeli smo naći kompromis, pa sad subotom popodne oni srećno sjede blizu mene dok ja igram video igre.
To takođe može biti i sjajna poveznica između vas i vaše djece. Pokušajte. To što ste se sve vrijeme svađali sa djecom o tome ne znači da to tako mora i ostati. Zajedno možete promijeniti stvari. Svijet je drugačiji nego što je bio kada ste vi bili tinejdžeri i neće se vratiti na to stanje. Video igre ne idu nikuda pa pokušajte ostati otvoreni i pronaći nešto o čemu možete razgovarati.
Zato što smo moji roditelji i ja zajedno naporno radili i naučili da činimo kompromise sada smo porodica gejmera. Ili barem porodica koju čini jedan gejmer i dva prilično upućena posmatrača.
