LjudiMedicinanajnovijeNaslovna vijestŽivot

Ja sam jaka. Ja ne plačem. Ja mogu sve

… Evo opet se vraća, strah, nemogućnost usredsrediti misli, drhtanje, panični znoj… kuda pobjeći, a da ne izgubim svijest ili razum.

Piše: Daliborka Petrović Redakcija

I, onda, odjednom stane, sve prestane, disanje se vraća u normalu, drhtanje se smiruje ali još dugo poslije osjećam podrhtavanje mog iscrpljenog tijela, ali uglavnom prolazi. Olakšanje. Gotovo je.

Gotovo za koji sat, dan, zavisno od toga da li će se desiti neki okidač u mom mozgu koji će pokrenuti novi napad, napad pakla.

Život mi se pretvorio u pitanje zašto, zašto ja? Bez odgovora. Iz dana u dan sam živjela sa mislim u podsvjesti; sad će, evo sad će me uhvatiti.Osluškujem zvukove tišine i čekam… Čekanje i čekanje, sve se pretvorilo u čekanje.

Foto: pexels

Počela sam obilaziti doktore, jogije, sveštenike, kvazi proroke, u nadi da će oni naći odgovor na moje Zašto Ja? Ali ništa. Jedno vrijeme prestane i opet se vrati.

Prišunja se prvo polako, a onda skoči tako jako da oduzima dah od jačine zagrljaja. Da, zagrljaja. Sad to tako zovem, od momenta kada sam odlucila da mi dani više ne budu mračni. Samo sam odlučila.

STANI. E, nećeš me više mučiti. Počela sam da shvatam da sam to samo ja, niko u meni, da sve to stvaraju moje misli. Emocije predugo sakupljene u duši, neizgovorene. Ono si što ćutiš.

Sve ono negativno što si ćutao godinama počelo je tražiti izlaz van. A kako pustiti da izadje nego se suočiti i prihvatiti to stanje kao nešto što će te usrećiti nakon divno dugačko obavljenog razgovora.

Stanje je dobilo i ime; anksioznost!

Anksioznost, nepoznata riječ mnogima, ružna riječ koja čini da se osjećamo još tužnije i ružnije. Ali, naprotiv, ona se pokazala da i nije tako loša, kada je bolje upoznaš.

Kada joj priđeš bez straha. Samo se nemoj bojati. Nikada. Strah stvara sve ono što jesi i nisi. Polako ali sigurnim korakom sam joj počela prilaziti. Svaki dan sam razgovarala sama sa sobom. Spletkarila sa sopstvenom dušom, vraćajući joj davno izgubljenu snagu.

Prestala sam se pitati zašto ja?, počela sam razmišljati o SADA. Počela da rješavam sadašnjost jer se onda i prošlost sama riješila. Zaboraviti, oprostiti, postala je moja svakodnevnica, jer svaka negativna misao mogla me je vratiti na staro.

Foto: unsplash

Anksioznost i ja smo se spojile, postale smo čak i prijateljice. Shvatila sam da mi je ona naposlijetku i pomogla.

Morala je prosto doći, morala, da bih ja donjela odluke o važnim i ključnim životnim pitanjima, da izbacim svu nakupljenu bol, koju nisam znala izbaciti, jer zaboga, ja sam jaka. Ja ne plačem. Ja mogu sve.

I onda više nisam mogla. Niko ne može.

Ali jedno može. Prihvatiti sebe. Ustati. Ne žaliti za svojom slabošću, jer mi smo samo ljudi. Satkani od emocija.

Danas posmatram svijet drugim očima i priznajem da još uvijek radim na izgradnji sebe. Ali se ne bojim. Znam da je sve naše stanje. A stanje nije bolest.

Ja sam neko ko vjeruje u energije, neko bi to nazvao Bog, ili nekim drugim imenom, uglavnom, smatram da naša energija čini čuda. Energija ne laže. Kako kažu :”Kakve su ti misli, takav ti je život”!

Zato počnite svoju energiju usmjeravati u pozitivnu, počnite da vjerujete. Vjera je spas.

I ne boj te se, ako se stanje povremeno pojavi, to ono samo provjerava da li smo zavoljeli i prihvatili sebe toliko da nam nikakva tamo anksioznost ne može ništa.

Samo se nasmiješite i mahnite joj!!!

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije