Hrabra LolanajnovijeNaslovna vijest

Dijana Ješić: Nije obaveza ljudi da brinu o socijalnim problemima, to je obaveza sistema

Dijana Ješić je po profesiji ekonomista, ali je po svom životnom opredjeljenju humanitarac i veći dio svog odraslog života provela je boreći se za prava onih čiji glas nije dovoljno snažan da bi ga čuli oni kojima je upućen.

Autor: Jelena Računica Šatara

Veći dio svog radnog vijeka provela je radeći u oblasti neformalnog obrazovanja, politički je aktivna već neko vrijeme, a oblast u kojoj želi djelovati i dati svoj doprinos je socijalno preduzetništvo, socijalna politika, pomoć osobama sa invaliditetom te oblasti koje se tiču žena, majki, djece i porodice.

Za Lola magazin, otkrila je šta to mi kao društvo treba da promijenimo ne bi li bili humaniji i još mnogo toga…

Član ste mnogobrojnih humanitarnih organizacija, možete li nam reći nešto više o njihovom djelovanju?

Svaka od tih organizacija je priča za sebe.  Jedno udruženje radi samo projekte. Uočimo neki problem koji građani imaju, pa onda napišemo projekat, apliciramo kod određenih fondova i ako nam odobre sredstva, onda dolazi do primjene i realizacije. Drugo udruženje je isključivo humanitarnog karaktera i prikupljamo novac za liječenje ljudi. Bez obzira koji je tip organizacije, svaka od njih je osnovana samo sa jednim ciljem – a to je da bude na usluzi građanima i da njihov život učini ljepšim, bar na nekom mikronivou.

Da li mislite da smo mi kao društvo dovoljno uključeni u rješavanje socijalnih problema naših građana i na koji način bi se ljudi mogli dodatno animirati da se aktivnije uključe?

Ja sam okružena ljudima koji pomažu na sve moguće načine, tako da možda i nemam realnu sliku  o tome koliko je razvijena svijest građana o osobama u stanju socijalne potrebe. Možda su naši sugrađani postali toga svjesniji tek kada su vidjeli red onih koji su  ispred javne kuhinje „Mozaik“ čekali svoj obrok. Ta slika je potresla veliki broj građana. Ono što se možda dosad nije znalo jeste da „Mozaik“ posjeti toliki broj ljudi gotovo svake nedjelje, ali je zbog vanrednog stanja to postalo još vidljivije.

Iskreno smatram da nije potrebno ljude dodatno animirati kako bi se uključili u rješavanje socijalnih problema. Uređena država i uređen sistem su ti koji imaju tu obavezu. Svako  bi više volio da ima priliku da radi umjesto da prima socijalnu pomoć. Potpuno je prirodno da čovjek želi da radi, da doprinosi i da se osjeća korisnim. Niko ne voli da moli za pomoć i da čeka da mu neko udijeli milostinju. Mi imamo prilično dobre zakone, ali smo često svjedoci da se oni ne primjenjuju ili da se primjenjuju selektivno. Primjenom zakona i poštivanjem propisa, te smanjenjem broja nezaposlenih, povećanjem ličnih primanja, te primjenom seta određenih ekonomskih mjera, mi bismo bili u situaciji da se broj korisnika socijalne pomoći smanji. I sve dok sistemski ne počnemo rješavati ove probleme, ljudi u stanju socijalne potrebe zavisiće od neke sitne novčane ili druge pomoći koje daju institucije, kao i od dobre volje svojih sugrađana.

U vašoj biografiji ste naveli da vas zanima socijalno preduzetništvo, šta to konkretno znači i šta mislite na koji način ovo društvo, na kraju krajeva politika mogu pomoći mladim ljudima da razviju svoj potencijal i obezbijede sebi pristojan život, a ne da traže nače način kako će otići iz ove zemlje. Šta je u današnje vrijeme, po vašem mišljenju najpotrebnije da bi mlade zadržali?

Socijalno preduzetništvo je poslovanje sa idejom da se sav profit ostvaren putem prodaje robe ili usluge usmjeri na ostvarivanje neke društvene misije, odnosno da profit ne služi povećanju bogatstva pojedinca, već da se ulaže, recimo, u zapošljavanje ljudi koji teže dolaze do posla, socijalne ili zdravstvene usluge, obrazovanje, zaštitu životne sredine i drugo.  Socijalno preduzetništvo se bavi prepoznavanjem i rješavanjem društvenih problema kao što su isključenost, siromaštvo, nezaposlenost i drugo. Jedan od projekata u čijem sam kreiranju učestvovala odnosi se upravo na pokretanje jednog socijalnog preduzeća koje bi zapošljavalo nekoliko desetina osoba sa invaliditetom. S obzirom na to da su za pokretanje ovog socijalnog preduzeća potrebna značajnija sredstva, te da mi još nemamo zakone koji bi podržali ovakav vid poslovanja, taj projekat je u fazi čekanja nekih boljih vremena.

Politika u mnogome može pomoći mladima da razviju svoj potencijal. Reformom školstva bismo mogli više raditi na usmjeravanju mladih, na njihovom profilisanju, te profesionalnom osposobljavanju. Uvođenje prakse kao obavezne aktivnosti  na fakultetima, a u cilju sticanja konkretnih praktičnih znanja bi bilo idealna priprema studenata za posao koji ih očekuje. Neki fakulteti to i sad imaju, ali se sve svodi na to da studenti to obave forme radi.  Među mladima bi trebalo vršiti promociju preduzetništva i samozapošljavanja, te omogućiti im paket mjera koji bi im uveliko olakšao pokretanje sopstvenog posla (u prvoj godini poslovanja: osloboditi ih plaćanja raznih taksi u prvoj godini poslovanja, smanjiti procenat poreza i doprinosa na plate zaposlenih, maksimalno smanjiti broj fiskalnih i parafiskalnih nameta i slično).

Veoma ste aktivni u promovisanju prava žena i majki, pokrenuli ste sekciju “Mamin Kutak”, možete nam reći nešto više o tome i uopšte koliko je mladim majkama potreban ovakav vid pomoći i podrške i kakav je bio odziv?

Da, sa jednom prijateljicom sam pokrenula tu sekciju.  Ideja je nastala iz potrebe da više saznamo o stvarima koje se tiču pravilnog rasta i razvoja naše djece. Mlade majke su mogle u jednoj opuštenoj atmosferi da razgovaraju sa stručnjacima o svim temama koje ih interesuju, a koje se tiču njihovih beba, kao i djece u predškolskom uzrastu. Tako smo ugostili stomatologa, fizijatra, pedijatra, dječijeg kardiologa, psihologa i mnoge druge stručnjake, koji su bili divni i koji su puna dva sata razgovarali sa nama i odgovarali na sva naša pitanja. Interesovanje je postojalo i bilo je zaista zanimljivo, ali smo iz nekih objektivnih razloga morali da odustanemo od te sekcije. I danas smatram da je to jedan od najboljih i najkorisnijih projekata u kojem sam učestvovala, jer majke tu dobiju svu moguću podršku i pitaju sve ono što na redovnom pregledu ne stignu ili zaborave. Voljela bih kada bi postojao jedan takav kutak i pri savjetovalištu, jer to majkama mnogo znači, posebno u ovom vremenu kada nas sa svih strana bombarduju raznoraznim informacijama.

Da li mislite da je program koji je podržala Vlada “Djeca nam se rađala” donio dobre rezultate i mislite li da bi neki drugačiji način bio djelotvorniji i koji?

Iskreno, ne bih da pričam o aktivnostima nekog udruženja, jer sam i sama, kao član nekoliko njih, svjesna da sve te aktivnosti ne predstavljaju neko dugoročno rješenje. Nama i dalje nedostaje prava pronatalitetna politika, odnosno politika koja se provodi institucionalno. Vlada je u zadnje vrijeme usvojila nekoliko dobrih mjera i to pozdravljam, ali ostaju tu još mnoge stvari koje nisu definisane i koje se mogu unaprijediti. Neke od mjera koje se još mogu sprovesti su: zaustaviti iseljavanje stanovništva, obezbijediti materinski dodatak za svaku majku koja rodi četvrto dijete u visini prosječne plate u Republici Srpskoj, a za svaku majku koja rodi treće dijete obezbijediti materinski dodatak u visini pola prosječne plate, te isplatiti jednokratnu pomoć u iznosu od 2000 KM za svako novorođeno dijete.  Zemlje u regionu se takođe bave pitanjem pronatalitetne politike, a mene lično je oduševila Mađarska, koja je imala sjajne mjere i mislim da bismo neke trebali „prepisati“  od njih, jer su lako sprovodive.

Da li su i koliko, po vašem mišljenju žene diskriminisane?  Da li one zaista učestvuju u donošenju bitnih odluka u našem društvu?

Koliko god mi pričali o pravima žena, o ravnopravnosti polova, borbi protiv diskriminacije, mi se i dalje svakodnevno susrećemo sa tim problemima. Generalno radije biramo muškarce za nosioce važnih funkcija – od politike do privatnih preduzeća. Iako je žena jednako obrazovana i sposobna, uvijek će se prednost dati muškarcu. Žene se i dalje banalizuju. Uzmite, na primjer, bilo koju ženu iz javnog života. Svi će prvo prokomentarisati šta je obukla, kako se našminkala i kakva joj je frizura, dok se u drugi plan stavlja ono o čemu ta ista žena priča. Ali ćete vrlo rijetko čuti da muškarcu neko komentariše izgled. Kod nas je u Izbornom zakonu definisano da je zastupljena ravnopravnost polova ukoliko je na listi kandidata za neko tijelo zastupljeno 40% žena. Mene su učili da je 50% pola, ali eto, to nije po našem Zakonu. Isto tako, tih 40% na listama ne znači da će 40% žena biti izabrano u to neko tijelo, pa tako i danas imamo skupštine gradova, kantona, entiteta, države u kojima su žene zastupljene manje od 20%. Ne tvrdim da po svaku cijenu treba da biramo ženu, ali smatram da imamo veliki broj kvalitetnih i obrazovanih žena, koje bi itekako mogle da daju svoj doprinos. Smatram da bi i politiku učinile ljepšom, kulturnijom, konkretnijom i zdravijom u odnosu na to kakva je sada.

Da li ste se vi susretali sa nekim vidom diskriminacije?

Na moju sreću, nisam. Imam potpuno uvažavanje od strane svojih radnih kolega, kao i svih drugih sa kojima sa susrećem. Ali, kao supruga osobe sa invaliditetom, svjesna sam itekako diskriminacije i nepoštivanja prava i zakona kada je u pitanju ta grupacija. Sebi sam dala zadatak da se borim da ispravim tu nepravdu, na sve načine koji su meni trenutno dostupni.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije