Draga industrijo „ljepote“, nisi me zavarala!

Pišem ti danas, zadivljena tvojim uticajem i vrlo svjesna kakvim si je prevarama stekla. Da se razumijemo, nije ovo pismo mržnje. Ne pišem ja takva pisma, jer ja ne nikoga ne mrzim.

Ja volim.

Najviše volim one stvari koje vidim kao prelijepe, što je možda ironično jer je ljepota ono o čemu ti tvrdiš da sve znaš, ali u tome i leži razlog za moje pismo:

„Ljepota“ koju ti prodaješ je sranje.

Što znači da se ti zapravo rugaš pravoj ljepoti, što je nešto što ja najviše volim.

Ja pišem u odbranu te ljepote.

Ne poričem da si bila dio onih stvari koje su uticale na mene još otkad sam bila mala, kao što oblikuješ svako malo dijete. Pa ipak, srećom, bile su tu i druge, moćnije stvari koje su uticale na mene i pomogle mi da prepoznam tvoje varke još od ranog doba

Uticajnih stvari poput:

Čestog boravka u prirodi
Majke koja je poštovala sebe i vodila računa o svom tijela, a nikad ga nije vrijeđala
Oca koji je ohrabrivao svoje kćerke da budu šta god one žele
Roditelja koji su mi govorili da sam vrijedna i davali mi obilje ljubavi i pažnje
Jake zajednice različitih ljudi punih ljubavi kojima sam uvijek znala da mogu vjerovati
Strpljivih učitelja koji su cijenili moje ideje i podsticali moju jedinstvenost

Ti darovi su mi duboko usadili da ljepota nije nešto što se može kupiti, već nešto što uvidimo i onda kultivišemo na osnovu težnji naše duše.

Zbog čega i znam da je tvoja „ljepota“ prevara.

Usavršila si svoju umjetnost. Ne može se poreći da si fantastična u onome što radiš. Stvar je u tome da to što radiš nije dobro.

Lažeš malim djevojčicama.

Zbunjuješ male dječake.

Podstičeš samoprezir kod tinejdžera.

Manipulišeš slikama već predivnih tijela u nedostižne, neljudske oblike kako bi se „ljepota“ predstavila kao nešto tik izvan našeg dohvata.

To je zapravo genijalno. Varaš nas kada smo mladi, daješ nam isprazna obećanja koja očajnički tražimo kako bismo se definisali, a onda izvrgavaš naše percepcije onoga što je moguće i tako dobijaš mušterije za do kraja života.

Ali ne i ja. Ja ne padam na to.

Fotografija na vrhu ovog teksta? Osjećala sam se predivno u trenutku kad je to slikano.

Zato što koristim tvoje najnovije i najbolje serume protiv starenja?

Zato što sam konačno dosegla tvoje obećanje savršenstva?

Zato što sam nosila steznik i izbacila grudi, svježe se obrijala?

Ni blizu!

Osjećala sam se predivno u trenutku fotkanja jer sam stajala pored oronule ribarske kolibice, produvao me vjetar koliko sam plesala, usred življenja svojih snova.

Osjećala sam se predivno u trenutku fotkanja jer me je oslikalo sunce, a ne neki proizvod za „uljepšavanje“.

Osjećala sam se predivno u trenutku fotkanja jer čovjek iza objektiva ne samo da me u potpunosti voli već smatra i da sam predivna i seksi i misteriozna UPRAVO ZBOG svih „nesavršenosti“ koje bi ti htjela da promijenim, podignem, zagladim ili uklonim.

Osjećala sam se predivno u trenutku fotkanja jer sam bila vani – u utrobi prave ljubavi – i bila jedno sa proizvodima koji su nam svima ponuđeni.

Ali možda još i ponajviše, osjećala sam se predivno u trenutku fotkanja jer starim, što znači da sam sve sigurnija i sve sretnija time ko sam bez obzira na tvoj uticaj.

Ne trebaš mi ti da mi definišeš ljepotu. Mogu ja to i sama.

Stvar je u tome što ne poraste svaka mala djevojčica vjerujući da je lijepa.

Možda joj niko nije rekao da mu se sviđaju njene ideje.

Možda su joj slike na TV-u ljepše nego svađa iz susjedne prostorije, pa je odabrala bolju opciju.

Ne osjeća se svaki mali dječak dovoljno sigurno da istražuje ljepotu oko sebe.

Možda mu nikad nije rečeno ili pokazano da je sposoban.

Možda ga niko nije odveo na brod ili na planinu da gleda izlazak sunca.

Ta djeca vjeruju „stručnjacima“ da im pokažu šta je to ljepota, a vaše laži su postala njihova osnova.

Kao industrija, treba da znaš da ja i mnogi drugi radimo protiv tebe. Ne sa milionima u banci ili putem manipulativnog marketinga, već koristeći naše jedinstvene jačine i glasove, koje je stvorila ista ta ljepota koju želimo zaštititi.

Osnažujemo svoje kćerke da se vole i prepoznaju sranje kada ga vide.

Učimo svoje sinove kako da vide nešto zaista divno, bila to djevojka na štiklama ili drvo čije grane prave savršen hlad.

Liječimo svoje kulturološke rane, ponovo ispisujemo priče iz prošlosti i polažemo pravo na to da sami definišemo ljepotu.

Sada si moćnija nego što si bila kada sam ja bila mlada, što znači da će uticaj koji ćeš imati na živote mojih kćeri biti još teži za odoliti i oduprijeti mu se.