Zašto ljudi ostaju u lošim odnosima?

„Jer je nekad bilo lepo“, rekla je u pjesmi Ana Nikolić i skupila milione pregleda.

Neki dan sam pročitala još jednu istinu koju ću sada trapavo prevesti a koja kaže „znaš da je gotovo kada si zaljubljen u uspomene, a ne u osobu pored sebe“.

Ljudi rastu, razvijaju se. Prerastu. Da li bi ti željela da se neko budi pored tebe jer mu je žao? Jer mu je nekad bilo lijepo? Jer si mu 2008. godine spremila kul iznenađenje za rođendan? Zbog djece? Najultimativniji izgovor od svih pred kojim svi drugi kapituliraju.

Zbog novca, stanova, kredita. Zbog obaveze. Zbog navike.

A, gdje je ljubav? Ne ona sestrinska, bratska. Ne ona, volim te kao prijatelja. Ne ona, poštujemo se. Gdje je ljubav? Ne mogu bez tebe. Želim da te vidim danas. Nedostajala si mi. Gdje je ona ljubav koja ti ostavi iznenađenje na stolu ili se sjeti tvog omiljenog slatkiša? Gdje je ona ljubav koja uvijek bira tvoj zagrljaj prije nego pivo sa drugarima? Gdje je ona zbog koje možeš sve?

Gdje je strast kada se „dohvatite“ u hodniku pa zakasnite na posao?

Gdje je ljubav kada spavate pripijeni jedno uz drugo?

Gdje je ona zbog koje želiš da budeš najbolja verzija sebe? Da ponešto uljepšaš i sakriješ. Da se nekom dopadneš. Da nekog osvojiš.

Da budeš lijepa. Da nekome zaista želiš biti lijepa. Da se pored nekoga osjećaš kao najljepša žena na svijetu.

I zašto svi rado prihvatamo onu floskulu da ljubav s godinama preraste u prijateljstvo. Je li to stvarno istina? I ako jeste zašto onda ne tražimo ljubav negdje drugo? Ljubav i prijateljstvo treba da idu zajedno, ali ako prijateljstvo ostane bez ljubavi, one ljubavi između muškarca i žene, nešto je pošlo po zlu.

Neko trpi. Ti, on, ili oboje. Neko je nesrećan, a sve šminka osmijehom. I onda počne da se viče. Da se svađa oko čarapa na podu.

Neko je kukavica. Nekome nije stalo više. Nekome se „ne da sve ponovo“. A da bi ostavio ono sigurno i poznato i krenuo ispočetka sam, nije lako.

Kao stara majica iscijepanih šavova. Ne bi se njome više hvalio svijetu, ali je ugodna. Poznata. Žao ti je da je odbaciš jer je „dobra za po kući“.

Nemojte nikada dozvoliti da vam ljubav bude za „po kući“.

Da se ljubav svede na „jesi li gladan“, „dobro jutro“ i „laku noć“.

Ako je prošla to samo znači da nije bila prava. Ili je usput poklekla.

Zašto i ti ne bi bila neka slika sa društvenih mreža gdje ti neko smežuranim rukama za 50 godina nosi buketić cvijeća.

Zašto i ti ne bi bila više od kuvarice, čistačice i sestre. One pored koje je ugodno. Koja je dodatak nekom naučenom životu. Jer tako treba. „Da ima ženu“, jer ako nema nešto nije u redu.

Svijet je ponekad surovo mjesto da u njemu živiš sam. I jasno je da se plašiš. Jasno je da se pitaš kako bi. I utišavaš onaj maleni glasić koji cvili „pusti me“. Pa prestaneš da farbaš kosu, vodiš računa o sebi i ideš na kafu sa drugaricama. Ne želiš da se dopadaš nikome pa prestaneš da se dopadaš i sebi.

Koliko god surov bio, svijet može biti i sjajan kada te za ruku drži neko zbog koga želiš da dotakneš zvijezde.

Neko ko se sjeti tvog omiljenog doručka. Ko ti donese samo jedan cvijet, ubran negdje usput. Ne mora to biti buket od sto ruža, skupi parfem ili bombonjera. Mogu biti papuče. Neke „ružnjikave“ cipele,ali da ne hodaš mokrih nogu.

Ljudi pronađu ljubav. I umjesto da je njeguju i hrane, oni počnu da je ubijaju. Kao da žele da vide koliko „jadnica može izdržati“. Pa bace na nju sve. Svađe, prepirke i čangrizavost.

Ljubav se ne uči. Ona se živi. Ljubav nije „ona je dobra za mene“. Ljubav ne biraš ti. Ona te izabere sama. Nije to neka prosta jednačina. To je najkomplikovaniji zadatak koji ćeš dobiti u životu, da je nađeš i čuvaš tako da ti rezultat u svakom momentu bude samo jedan. SREĆA. Tvoja, njegova i vaša.