DogađajiKulturaMjestanajnovijeNaslovna vijestŽivot

Samoća

Imam para. Ali pare ne znače ništa.

Nemam vizu. Pa ne mogu izaći s aerodroma.

Redakcija

Facebook/ Melina Kamerić

Ne mogu brzim vozom
do Beča. Pa pijem bečku kafu i jedem Zacher tortu.
Biću zatvorena na terminalu C, punih sedam sati.

Koliko parfema možeš probati u PX-u za sedam sati?
Koliko poklona kupiti?

Mozart kugle. Magneti za frižider. Mozart kugle.
Ponovo probanje parfema. Kafa. Čitam jučerašnje
novine. Mrsko je biti sam. Na aerodromu. Mrsko je biti
sam bilo gdje.

Gledam ljude. Pijem još jednu kafu. Od kafe mi se
piški. Idem u WC već treći put. A tu sam tek sat
vremena.

Aerodromi su katalozi sudbina. Gledam ljude.
Zamišljam priče. Ko gdje ide. I zašto. I kome?
I čemu? Tako mi je lakše.

Ulazim u WC po četvrti put. Pred ogledalom stoji
djevojka. Nemam pojma zašto, ali osjećam strašnu
potrebu da je pitam kako je.

Stoji tu sa koferom i
znam da stoji tu već sat vremena. Znam zato što
gledam ljude. Vidjela sam je svaki put kada sam išla u
WC.

Foto: pexels

Perem ruke kraj nje. A onda mi ona tiho, onako
nenametljivo, gledajući moj odraz u ogledalu kaže na
lošem engleskom: Ti si ljepa.
Pogledam je u lice, i pomislim: O moj Bože…ona
plače.
– Gdje letiš? – pitam je.
– Ne znam…- kaže. A suze se kotrljaju niz obraze.
Upija ih marama svezana ispod brade.
– Jesi sama? – postavljam najgluplje pitanje na
svijetu. Svi smo sami.
– Jesam…on je otišao i rekao mi da ga čekam…tu
u WC-u…
Plašim se odgovora…ipak pitam: A kada te
ostavio?
– Prije dva dana…
Osjećam da mi se stomak steže.
– Jesi gladna?
Ona klima glavom. I za ruku je izvodim iz WC-a.
Zove se Fatma. Fatmu boli stomak. Fatma plače.
Fatma je iz Somalije. A ja…ja bih vrištala.

Pije tabletu protiv bolova. Plače i dalje. Tiho. Suze
se kotrljaju niz njene obraze. Ne zna ima li pasoš.
Pasoš je možda kod njega. A on je otišao. I rekao
joj da ga čeka. U WC-u. Vadi iz džepa rodni list.
Presavijen i otrcan. Ima 21 godinu. I kaže: On će se
vratiti Inshallah.

Velike plačne oči postanu još veće kada ugleda
ljude iz obezbjeđenja. Uhvati me za ruku i čeka da
prođu. Strah je. Boji se šta će biti kada je uhapse.

Pita me ima li u Bosni izbjeglički kamp. Pita me da li
je Bosna u Americi.
Plače. Kaže: He comes Inshallah!

Neće da idem sa njom da se prijavi u policiju. Boji
se šta da mu kaže ako se on vrati po nju. Pitam je:
Gdje te poveo? Ne zna. Sliježe ramenima. Kaže:
Nemam roditelje. Poginuli. Imam brata. Ali ne znam
jel’ živ.
I opet plače. Tiho.
Zaboravljam sve. I kako vrijeme prolazi. Fatma
plače.
A mene prozivaju: Posljednji poziv za putnicu
Kamerić!

Ostavljam Fatmu u WC-u. Ostavljam joj broj
telefona. Grlim je. Fatma plače. Sad je moram
ostaviti. Grlim je jako. I osjećam se potpuno prazno.
Ne kontam ništa. Ništa ja ne kontam. Ni samoću. Ni
tugu. Fatma ostaje. Sama. U WC-u na bečkom
aerodromu sa sendvičima koje joj trpam u džepove
i izgužvanim somalijskim rodnim listom.

I onda
pomišljam, ostaje joj Bog. I to što vjeruje.
Javila se nakon deset dana. Napokon je neko iz
obezbjeđenja bečkog areodroma primjetio mladu,
lijepu ženu koja je već pet dana plakala u WC-u.
Fatma više ne plače.

Kaže rekli su joj dati azil i da sam joj dobra
prijateljica. Ja kažem: Čuvaj se Fatma, neka te
dragi Bog čuva. I javi se, Fatma.

I onda polako shvatam šta je samoća.
Samoća nije kada sam sjediš na aerodromu u Beču
i kontaš hoće li te neko dočekati kad sletiš kući.

Samoća je telefon u azilantskom centru, s kojeg
pozoveš jedini broj telefona koji imaš.

Preuzeto sa: facebook. com

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije