LjudiMedicinanajnovijePojaveRadoznala Lola

Gdje pronalazim romantiku u braku?

Mamina kratkotrajna amnezija me je podsjetila na to kako izgleda dugotrajna ljubav.

Saša Leper

Mislila sam da me je moje djetinjstvo zauvijek uništilo za bilo kakvu romantiku.

Majka me je odgojila sama, bile smo samo nas dvije, u pet država i devet različitih domova. Ponekad smo bile veoma siromašne, ali uvijek smo se zabavljale. Činila je da svaki dan bude divan. Jele smo palačinke za večeru, sadile lubenice u vrtu i brale maline.

Uvijek sam se zamišljala u braku, ali kako bi se brak ikada mogao porediti sa čarolijom mog djetinjstva?

Imale smo pse, mačke, hrčke. Divlje životinje su se pojavljivale kao glasnici iz bajki: crna zmija pored rijeke, vilinski konjici oko jezera. Kad smo živjele u Floridi, mladunče morske krave se okrznulo od nas u vodi. Kad smo živjeli u Merilendu, moja majka je brinula o povrijeđnim pticama, jednookim sovama i jastrebima sa slomljenim krilom.

Uvijek smo pričale priče. Sjećaš se onog kad…? A onda si rekla! A onda sam ja rekla! Stalno smo se smijale.

Kada sam imala 27 godina i živela u Vermontu, zaljubila sam se u Džefa, ribara i lovca koji je takođe volio sentiše, čitao Njujorker i nosio kecelju kada peče kolače.

Ali plašila sam se udavanja. Zapravo, odustala sam od našeg velikog vjenčanja mjesec dana prije zakazanog datuma. Na kraju smo se vjenčali u dnevnom boravku našeg apartmana u ponoć tokom novogodišnje proskave.

„Usput“, objavili smo svima u 23.45 „vjenčaćemo se za 15 minuta.“

Moja majka nije bila na vjenčanju, samo šačica prijatelja i nekoliko stranaca. Sutradan sam je nazvala da joj kažem.

„Trudna si!“, uzviknula je vrlo srećno.

Ne. Samo prevelika kukavica da svoju ljubav objavim pred svojim prijateljima i porodicom. Ali nije nju bilo briga  kako smo se vjenčali – bila je srećna što sam se udala.

Tri godine kasnije, 23. decembra, moja majka je izgubila pamćenje kada smo Džef i ja došli u božićnu posjetu. Bing Krozbi, Ela Ficdžerald i Net King Kol su naše božićne pjesme koje smo pjevali, a kuća je mirisala na šećer. Kada smo Džef i ja šetali zaleđenom plažom, božićna svjetla su se ocrtavala na vodi.

Nakon toga, moja majka je legla da malo odmori jer ju je mnogo bolila glava. Kada smo otišli da provjerimo kako je, bila je dezorjentisana, treptala je kao neko ko se tek probudio iz dugačkog sna. Nije se mogla sjetiti da je Božić. Nije se sjećala ni da je zima.

Svi znamo da naši roditelji stare, ali ovo nije bilo no sporo geganje ka krhkosti. Nešto je jednostavno puklo. Odveli smo je u bolnicu.

Kada su me napokon pustili na Intenzivnu, moj očuh Tom je prestrašeno stajao pored nje. Ona nije prepoznavala gdje se nalazi niti je znala šta se desilo.

I dalje ju je bolila glava, ali doktori su potvrdili da se ne radi o moždanom udaru.

Nekoliko sekundi nakon što smo joj objasnili šta se dogodilo, pitala nas je ponovo. Tom i ja smo joj odgovarali naizmjenično.

Objasnili smo joj ponovo.

I ponovo.

I ponovo.

Isti razgovor smo vodili nekih 30tak puta.

Radili su pretrage, a ona se razveselila, našalila, smijala, a onda minut kasnije ispričala istu šalu.

I ponovo. I ponovo.

Sjećala se svega iz daleke prošlosti, mog djetinjstva, sopstvenog djetinjstva. Te stare uspomene nisu bile ni u kakvoj opasnosti. Ali nije imala kratkoročno pamćenje. Ta nova stvarnost me je boljela. Planirala sam djecu uskoro, ali ona ne bi mogla upamtiti da ih je ikad upoznala, koliko god da smo je posjećivali. Željela sam da objavim knjigu, ali čak i da sam uspjela ostvariti svoje snove ona me nikada ne bi gledala kao pisca. Ja bih zauvijek imala 33, a ona 62. Bile smo zaleđene u vremenu.

Moja predivna majka, čuvar mojih uspomena iz djetinjstva neće moći – činilo se то tako jasno – zadržati bilo kakve uspomene mene kao dorasle osobe.

„Gdje sam? Šta se desilo“, pitala je ponovo.

„Počelo je od glavobolje“, rekao je Džef, preuzimajući kad smo očuh i ja bili preumorni. „A onda si izgubila pamćenje.“

„Ali ja to pamtim drugačije. Sjećam se bolnice, ali to je bila druga bolnica. I sjećam se i ljudi, ali to su bili drugi ljudi. Cijelo mjesto je bilo puno svjetlosti. I svi smo tako mnogo radili! To su bili herkulovski napori.“

Ustala sam pored muža i uhvatila ga za ruku.

Konačno sam uspjela satjerati u ćošak doktora koji mi je rekao da vjeruju da ju je zahvatio slučaj prolazne globalne amnezije, iznenadnog gubitka pamćenja koje se desi jednoj osobi od 20 000 i koji prođe bez posljedica.

„Niste mi to mogli reći prije tri sata?“, adrenalin olakšanja me je preplavio.

Moja mama se preselila u privatnu sobu. Moj očuh je tu prespavao. Džef i ja smo se vratili kod nje kući, gdje smo se skinuli i uvalili u krevet.

Ležeći u krevetu, kroz prozor smo mogli vidjeti zaleđeno jezero. Guske su se klizale po ledu. Osjećala sam koliko mi je ta slika duboko urezana u pamćenje. To je bila najdivnija i najusamljenija stvar koju sam ikada vidjela.

„Znaš šta?“, uhvatila sam Džefa za ruku. Pogledali smo jedno u drugo, potpuno budni iako je bilo 2 ujutru. „Mislim da bi ovo moglo objasniti sve one otmice vanzemaljaca.“

Džef baš i nije bio ubijeđen.

„Razmisli o tome. Vrijeme koje ti nedostaje. Neka čudna sjećanja na drugu bolnicu sa drugim ljudima.“

Mislim da treba da spavaš“, rekao je.

„Mislim da sam upravo riješila ogromnu misteriju.“

Pamćenje moje majke se vratilo sljedećeg jutra. Nije se sjećala noći u bolnici, ali jeste znala gdje je sakrila božićne poklone. Našli smo i kekse koje je ispekla. Božićnog jutra jeli smo rolnice sa cimetom za doručak, baš kao i svakog drugog božićnog jutra kojeg sam mogla da se sjetim.

Mislila sam da će romantika biti kao nekakva bajka. Mislila sam da će biti kao moje djetinjstvo. Predivna avantura. Divlja stvorenja koja me uhode kroz usamljene šume. Maline svježe ubrane iz žbuna. Međutim, stvari motivi mog bračnog života, a koji sada uključuje i stogodišnju kuću i troje djece, su plastični dinosaurusi, javni bazeni, fudbalske utakmice, puknute automobilske gume, dobijeni otkazi i bolnički kreveti.

Brak je ponekad prosto neugodan. U nekim trenucima Džef i ja nismo međusobno razgovarali. Ponekad sam se zapitkivala da li uopšte želim da budem u braku. Neki ljudi brak nazivaju herkulovskim naporom. Nisam naročito dobra u tome. Umijem biti daleka. Umijem pretjerivati. Zahtijevam nepodijeljenu pažnju a onda me to počne gušiti. Ali možda to i nije neko čudo. Odrasla sam sa samohranom majkom, a naša intimnost je bila laka i magična.

Pa, brak i nije tako romantičan kao što sam to ranije zamišljala. Ali kojom drugom riječju biste opisali nesalomljivu silu koja vas vuče da se uvijek vratite, da dođete kući, svake noći, svojoj porodici i ljubavi? Šta drugo podrazumijeva sarađivanje kako biste stvorili magiju i avanturu za svoju djecu, kao što je to moja majka radila za mene?

Noć kad je moja mama izgubila pamćenje mi je bila prekretnica. Tada sam shvatila da ćemo Džef i ja čuvati buduće uspomene.

I čuvamo ih. Kad naše bebe porastu, kada odsele, kada naših roditelja više ne bude bilo, pričaćemo priče. Kampovanje, odbjeglo pile, otkazani let, poplavljeni podrum, svađe, razočarenja i radosti. Sada ih sakupljamo da bismo ih se kasnije mogli prisjećati. Izvlačimo uspomene kao školjke iz mora. Punimo svoje džepove.

Sakupljamo zajednički život. A ako to nije romantično, onda stvarno ne znam.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije