DogađajiKulturaLjudiMjestanajnovijePojave

“Kako isključiti emocije u posljednjim trenucima nečijeg života, dok mu nosiš tortu za 4. rođendan?”

Predstavljamo 20 najinspirativnijih žena u Hrvatskoj čija djela mogu biti uzor, a njihova životna priča vodilja i motivacija.

Redakcija

miss7.24sata.hr/ Nika Vizek

Nives se stalno suočava s teškim životnim dramama jer ne završavaju sve priče korisnika sretno, ali ona i u tome pronalazi snagu te od korisnika svaki dan uči nešto novo.

”Teško je. Teško je prihvatiti da neke osobe i obitelji kao da nose sve križeve ovog svijeta. Jedna bitka nije ni završila, a druga već počinje. Nešto što netko neće iskusiti nikad u svom životu. I tako cijeli život, samo se izmjenjuju. Od rata, gubitka doma i posla, kontinuiranog straha za egzistenciju svoje obitelji i djece do suočavanja s teškom dijagnozom vlastitog djeteta i borbama koje traju niz godina i koje često ne završe sretno.

Iskreno se nekad zapitam otkud tim ljudima tolika snaga i vjera. Otkud im u svemu tome snaga da meni razvuku najljepši i najiskreniji osmijeh i da uvijek pitaju kako sam i kako su mi djeca i jesam li jela išta taj dan? To su za mene istinski heroji.

Heroji od kojih svaki dan učim što je život i što je borba i kako skromno, ponizno i dostojansveno nositi svoj križ. Ljudi koji su me naučili da svaki dan zahvaljujem na svemu što imam i da to ne uzimam zdravo za gotovo. Ljudi koji nas uče što znači istinski vjerovati. Jer lako je govoriti ‘ja vjerujem’ i ‘ja bih mogao’ dok je sve dobro.”

Ispričala nam je i kako u cijeloj situaciji treba pronaći balans te pronaći način da se emotivno ogradite za dobrobit sebe, ali i svih koji te okružuju, ali to je jako teško.

”Ponekad pomislim da je to i nemoguće. Jer često slušamo o doktorima, medicinskim sestrama i psihijatrima koji su razvili simptome posttraumatskog stresnog poremećaja zbog poslova koje obavljaju. Mi smo ušli cijelim srcem u ovu priču, potpuno iskreno i ogoljeno.

Jer ovo nije posao od 8 do 16 sati, niti se možete isključiti kad ste došli doma, niti ima blagdana i praznika. Ovo je nešto što živiš i dišeš. Kako isključiti srce u posljednjim trenucima nečijeg života dok mu donosite rođendansku tortu na kojoj stoji broj 4? Zadnje svijeće i balone? I takvih situacija, i sretnih i tužnih, u nedogled.

Neke scene iz naših početaka su mi i dalje tako stvarne i svježe kao da je bilo jučer, a ne prije 6 ili 7 godina. Bez obzira što to sigurno ostavlja traga, čijeg opsega možda nisam ni svjesna, ja se još uvijek nisam naučila ograditi i isključiti. Valjda jer ne mislim da je to uopće moguće.”

Iskustva iz sirotišta u Keniji Prije više od osam godina Nives je bila u Africi, u Keniji, gdje je dva mjeseca boravila u malom selu Subukija, u kojem se nalazi sirotište Mali dom. Kako sama kaže, mislila je da je pripremljena za tako nešto, ali dolaskom tamo doživjela je šok zbog bijede i teških uslova u kojima stanovnici žive.

Takođe, šokirali su je i druga kultura i običaji koji ne poznaju temeljna ljudska prava.

Foto: Privatna arhiva

”Tužne sudbine i priče djece koja borave u sirotištu vam svaki dan slome komadić srca i ne možete prestati razmišljati o tome kako biste ih doveli u Hrvatsku i kako bi reagirali da mogu imati sve što mi imamo. Ali znate što sam razmišljala na odlasku? Tko je uistinu zakinut, mi ili oni?

I čak se usudim reći mi. Bez obzira na sve što imaju ili prije reći nemaju, oni su istinski sretni. Puno mojih prijatelja je znalo reći „ali oni ne znaju za bolje“! Ali evo mi znamo za to bolje, pa pogledajte koliko ljudi je nesretno i nezadovoljno i tmurno.

Treba vam vremena da se prisjetite kad vam se netko iskreno nasmijao i kad ste se uistinu osjećali dobro i zadovoljno. Sjećam se kad smo prvi dan došli u sirotište – sva djeca su potrčala prema nama i zagrlila nas kao da smo im članovi obitelji. Željni ljubavi i pažnje koju nažalost nisu primili od onih koji su trebali.

Veselili su se bombončiću, olovki, svakoj sitnici kao da je najskuplji poklon na svijetu. A sve smo im to davali povremeno i pomalo, da se ne bi navikli, i najčešće kao nagradu za nešto što su dobro napravili. Naš život tamo je bio sasvim suprotan od naše dobro poznate svakodnevnice u „modernom svijetu“, ali nam apsolutno ništa „naše“ tamo nije nedostajalo.

Jeli smo s prašnjavog poda, hodali po blatu, preboljeli različite bolesti, uključujući i malariju, a istovremeno osjećali neopisivu sreću i blagoslov. Naš prvi odlazak na njihovo misno slavlje je nešto što se teško može opisati riječima. Mi nismo mogli kontrolirati svoje emocije i rijeke suza koja su navrle iz nas jer je iz njih izvirala zapanjujuća iskrenost i zahvala.

Oni iskreno, s osmijehom od uha do uha, uz ples i glazbu, slave Boga i zavaljuju za sve što imaju, a po našim mjerilima to je ništa. Kako da vas to ne posrami i ne dirne do suza?!”

Foto: Privatna arhiva

Nives je nekad radila za firmu Quintessentially koja je sinonim za luksuz pa nas je zanimalo kako je bilo iz tog bajkovitog svijeta prebaciti se u jedan sasvim drugačiji, realni svijet.

”Po povratku iz Afrike, dobila sam ponudu za rad u tvrtki Quintessentially, koja je u to vrijeme otvarala svoje predstavništvo u Zagrebu. Shvatila sam to isključivo kao priliku za jedno novo poslovno iskustvo, u sklopu mog i dalje puno drugačijeg i realnijeg svijeta.

Najveće bogatstvo koje sam stekla na ovome, ali i na svakom drugom radnom mjestu, su definitivno ljudi. Ljudi s kojima sam radila i ljudi koje sam upoznala na tim putevima. Neki od njih su danas moji najbliži prijatelji i partneri u stvaranju boljih uvjeta za život za sve oni koji su u potrebi.”

Od svih svojih uloga, ulogu majke dvojice sinova Nives smatra najizazovnijom, najodgovornijom, najzahtjevnijom ali i daleko najljepšom.

”Imate ispred sebe mala nevina bića koja su prazna ploča i koja će sutra biti ogledala onog što smo ih mi naučili. S jedne strane čudesno, ali s druge strane i da se ponekad sledite od straha. Nastojimo ih odgajati onako kako smo mi odgajani, koliko god je moguće, jer smatram da je vrijeme u kojem smo mi odrastali bilo puno ljepše i iskrenije, iako smo (prema današnjim mjerilima) imali puno puno manje.

Voljela bih ih naučiti da budu ljudi u smislu da budu pošteni i dobri i da imaju uvijek imaju sluha i osjećaja za potrebe drugih oko sebe. A da materijalna dobra doživljavaju isključivo kao sredstvo, ali nikako kao izvor, mjerilo i garanciju istinske sreće i zadovoljstva.”

Foto: Privatna arhiva

Životni tempo je danas veoma ubrzan, pa i sama Nives poželi da je ponekad mirniji kako bi češće imala prilike vidjeti svoju porodicui prijatelje. Zbog prirode svog posla, Nivesin suprug je veći dio godine odsutan pa ga se često zaželi, kao i mirnih zajedničkih trenutaka s djecom.

Većinu slobodnog vremena naša se sagovornica trudi provoditi u druženju sa svojim prijateljima i to u kućnoj atmosferi, uz hranu i piće, da se u miru ispričaju i nadoknade sve.

”Moram priznati da se često dogodi da sam primjerice sama doma tjedan dana, i onda većinu tih dana provedem u samoći i nesvakidašnjoj tišini, obavljajući različite kućanske poslove koji su meni terapija.

Vesele priče i akcije brojnih običnih ljudi, hrabrih ljudi, koji čine ovaj svijet boljim mjestom, a puno toga me ljuti i rastuži, ali najviše me ljuti nepravda, na svakoj razini i u svakom području života.”

Ipak, molitva, porodica i prijatelji su ono iz čega crpi svoju snagu, a da ulovi zlatnu ribicu njene jedine dvije, a ne tri želje bi bile – pravda i mir.

Preuzeto sa: miss7.24sata.hr

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije