KulturaLjudski odnosiMedicinanajnovijeŽivot

Zašto su ženska tijela nenormalna

Jeste li ikada u ruke uzeli knjigu Christiane Northrup “Žensko tijelo, ženska mudrost”?

Redakcija

lele.hr

Naša kolegica kaže nam da kada posudi ženi tu knjigu, već zna ko će je pročitati i oduševiti se, a ko će odgađati njeno čitanje. Zašto? Jer je to knjiga o našem tijelu, kulturi, emocijama i kako su (ženske) bolesti i zdravlje isprepleteni sa svime time.

Netko jednostavno nije spreman otvoriti ta vrata gledanja na bolest, kopati duboko da bi se opet vratio na površinu. I to je u redu. Teško je, i trebamo prihvatiti sebe prije svega: svoje granice, svoje mogućnosti.

Zašto ovaj naslov? Tako je dr. Northrup nazvala jedno od uvjerenja ovog sustava u kojem živimo, uz “Bolest je neprijatelj” i “Medicinska je znanost svemoguća”.

Žensko je tijelo nenormalno

Budući da je biti muškarac mjerilo u zavisničkom sistemu, većina žena nesvjesno prihvati ideju da nešto u osnovi “nije u redu” s njihovim tijelom. Pod uticajem okoline misle da moraju kontrolisati mnoge nivoe svog tijela te da su prirodni tjelesni mirisi i oblici jednostavno neprihvatljivi. Žene su društveno uslovljene da misle kako su njihova tijela u osnovi prljava – te zahtjevaju neprekidan nadzor da bi bila svježa.

Na pamet mi pada nešto što sam pročitala, a to je da su “idealne” temperature u klima uređajima i sistemima grijanja postavljene po mjerilima muškaraca, tačnije 40-godišnjaka sa 69 kilograma. Dakle, prosječna “normalna” temperatura je ona koja odgovara muškim tijelima, ne i ženama, a kada se bunimo ne uzima nas se za ozbiljno.

Foto: pexels

To je samo jedan banalan primjer koji govori upravo ovo što je dr. Northrup napisala, upoređujemo ženska tijela s muškima i mislimo da smo manje vrijedne jer imamo više izlučevina, više masnoća, više “nepravilnosti”. Zbog tog ocrnjivanja ženskog tijela mnoge se boje prirodnih procesa ili im se oni čak gade.

Prisjetite se kada ste imale ciklus i trebale ste otići do WC-a s higijenskim uloškom u ruci. Jesu li vam prošle misli kako ga trebate sakriti, gdje i kako ćete to izvesti ili ste se samo odšetale s uloškom u ruci? Koja vam je sada misao došla samo čitajući o takvoj sceni? Velikoj većini žena jave se nelagoda i sram.

Toliko je toga vezanog za žensko tijelo pod velikim teretom srama. Zamislite dlačice i koliko ste vremena u svom životu provele rješavajući ih se ili se stidjele jer niste obavile dovoljno dobar posao otklanjanja ili niste mogle uživati u spontanosti jer vam noge, pazusi ili što god nisu obrijani/depilirani.

Čak se i na porodu žene moraju brinuti kako im vulva izgleda!

A kada smo kod poroda, često kažemo da se porod u današnje vrijeme tretira kao tempirana bomba koju čekamo da eksplodira i želimo uraditi sve što možemo da to spriječimo čime zapravo uzrokujemo još više problema (kaskada intervencija). Dr. Northrup je to opisala ovako:

Doktori, jednako kao i žene, posmatraju čak i normalne tjelesne funkcije, menstruaciju, menopauzu i porođaj, kao bolesti koje zahtijevaju liječenje. Stvara se stajalište da su naša tijela nesreće koje samo čekaju da se dogode, koje se usvaja već u vrlo mladoj dobi, i ono je temelj za budući odnos žene i njenog tijela.

Naša tijela su nesreće koje čekaju da se dogode

Kako se osjećate kada pročitate ovaj podnaslov? Vidite li prepoznavanje? Nama daje dopuštenje da više ne mora biti tako, da je to nešto što nas je sistem naučio, ali mi sada vraćamo svoju autonomiju.

U našoj kulturi vlada ogroman strah od rođenja, umiranja i života. Živimo tako da bismo najradije sve ili stavili pod stakleno zvono ili maknuli što dalje od naših očiju. Zašto žena mora (zapravo ne mora) ići u “sterilnu” ustanovu gdje će se pratiti svaki njen korak uređajima kako bi rodila svoju bebu? S druge strane, zašto je smrt otišla iz kuće?

Rođenje i smrt su tako isprepleteni i trebali bi se događati u našim domovima. Pokušavamo anestezirati smrt jednako kao što to radimo s porodom, jer ne vjerujemo da žene mogu u potpunoj snazi bez ikakve medicinske intervencije roditi dijete i pritom se osjećati osnaženo, a ne slomljeno od bolova.

Rijetka je žena u današnje vrijeme koja je vidjela porod prije nego sama dobije trudove. Nekada prije je to bilo normalno, kao dojenje, menstruacija, menopauza, umiranje, jer su to dijelovi životnog puta.

Kao što je inkvizicija dala svoj veliki danak prekidanju linije prenošenja znanja i mudrosti, tako je i (posljedično tome) prebacivanje poroda iz naših domova u bolnice učinilo da se i same bojimo šta će naše tijelo napraviti. Da ono dolazi s manom, da u trenutku poroda neće znati šta raditi iako je zadnjih devet mjeseci stvaralo novi život iz dvije stanice. Da nam trebaju uređaji, testovi, mjerenja, brojevi, pregledi, ljudi s titulama da nam svakih par nedelja kažu da je sve u redu ili nije.

Nauka će nas spasiti

Budući da naša kultura obožava nauku i vjeruje da je ona objektivna, pod utiskom smo da sve što se naziva naučnim mora biti istinito. Uvjereni smo da će nas nauka spasiti. Ali današnja je nauka samo razvikani proizvod kulture sa svim njezinim predrasudama i osobinama zavisničkog sistema. Zapravo ne postoje potpuno objektivni podaci. Kulturne predrasude određuju kojim se istraživanjima treba vjerovati, a kojima ne.

Uzmimo za primjer procedure u porodilištima. Klistir, brijanje, kontinuirani CTG nazdor, ležanje, zabranu hrane i pića, bušenje vodenjaka i epiziotomiju. Sve to nema “naučnog” temelja da smanjuje rizik, nema benefite niti na neki drugi način pomaže ženi ili bebi. Dapače, pokazalo se upravo suprotno, ali su te prakse ostale u našim rodilištima.

Foto: pexels

Epiziotomija je vjerojatno najsnažniji primjer sakaćenja žene u porodu, najčešće bez njene dozvole, u svrhu “bržeg” poroda bebe čak i kad nije u opasnosti. Nije bitno šta će biti sa ženinim zdjeličnim dnom, fizičkom i psihičkom ranom koja je nastala, kako će to zacijeliti i hoće li imati posljedice cijeli svoj život ili ne. Bitno je da su doktori spasili bebu koja je bila sasvim u redu.

Mi smo naučene da onda budemo i zahvalne na tome, da su nam takve prakse pomogle i da ne znamo šta bismo bez njih (jer naša tijela to sama ne znaju obaviti). To je najveći problem, što mi same mislimo da je najsigurnije dati drugome da nam govori šta je najbolje za nas.

Žensko tijelo treba kontrolisati

Tokom naučne naobrazbe brzo sam naučila da se osjećaji, intuicija, duhovnost i sva životna iskustva koja se ne mogu izmjeriti pomoću osjetila zanemaruju ili odbacuju. zavisnički sistem se boji emotivnih reakcija i visoko cijeni nadzor emocija jer je toliko izvan dodira s njima. U njemu se ženska tijela, koja se već dugo povezuju s ciklusima i podložna su plimi i oseci prirodnih ritmova, shvataju kao posebno emotivna te im je stoga prijeko potrebna kontrola.

To znači da nas se od malena ne uči kako osluškivati svoje tijelo, promjene, kako im se diviti i kada posmatrati. Mi ne znamo kako slušati naše unutrašnje vodstvo.

To je ona spoznaja u uglu naše svijesti, kada radimo nešto loše za sebe, govori nam da je to loše. Ili kada govorimo nešto što znamo da ne bismo trebali, onaj glasić koji tiho tiho govori: Ne, ne ne.

Koliko nas zna koji dan u mjesecu ovuliramo? Bez da nam to javi aplikacija. Koliko nas zna koja strana mišića naše vagine je čvršća, gdje držimo neku emociju u tijelu, kakav je osjećaj dodirivati svoje grudi? Ko od nas zna kakav je osjećaj cerviksa pod prstima? Koliko nas si dopusti plakati i biti ranjiva sama sa sobom ili pred drugima?

Puno toga smo izgubile, ali tu smo da sve to vratimo.

Kultura koja ne podupire žene već u početku otvara put za zdravstvene probleme jer životni uslovi u velikoj mjeri izgrađuju zdravstveno stanje žene. Milijoni žena pate od hroničnih bolova u zdjelici, vaginitisa, cisti na jajnicima, genitalnih bradavica, endometrioze i cervikalne displazije – sve su to bolesti jedinstvene ženama.

Ta su stanja jezik kojim nam naša tijela nešto govore. Preko njih tijela govore da trebamo iscijeliti dublju ranu koje najčešće nismo ni svjesni – da nikad nismo dovoljno dobre te da smo na neki način okaljane.

Biti svjesna svog tijela

To znači biti zdrava žena, ne očekivati da će nas neko drugi spasiti i živjeti u ulozi žrtve, bilo neke osobe ili bolesti. Zdravlje počinje dubokih prihvatanjem našeg tijela. Celulita, masnoća, mirisa, dlačica, oblika, nesavršenosti. Kako možemo biti zdrave ako svaki dan pred ogledalom pomislimo “Da je barem ovo drugačije, ne sviđa mi se to i to”.

Foto: pexels

Prvi korak je sama sebi davati komplimente i primiti ih bez ruganja. Istinski prihvatiti ovo tijelo koje nam je dato pri rođenju i koje ćemo nositi do zadnjeg dana. Tu započinje mir. Mir sama sa sobom, mir sa svijetom. Započinje razumijevanje sebe i postavljanje sebe kao autoriteta za svoje zdravlje, kada je nešto nepotrebno, a kada treba tražiti pomoć.

Recite si danas da se volite, promatrajte svoje golo tijelo i divite mu se.

Preuzeto sa: lele.hr

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije