Ljudski odnosiPorodicaŽivot

Nisam željela da se oprostimo

Nekada davno jedna draga osoba mi je rekla da u meni postoji nešto tamno.

Neka tuga koja ne može da se izreče, ali koja se osjeća, koja je prisutna i protiv koje on ne može da se bori.

Piše: Nevena Radulović Redakcija

Godinama kasnije prisjećajući se ovih riječi, presabirajući ih i vraćajući se na početke shvatih koliko su istinite. Tražeći žarište svog crnila vraćah se iznova i iznova na jednu istu tačku.

Tačku sa koje je sve krenulo. U toj tački nađoh samo jedno – tvoj odlazak. Pričali su mi ljudi, bliski i nebliski da je taj dan obilježen paradom ljudi koji su željeli da se poklone i oproste. Nisam ih vidjela i ne kajem se.

U toj koloni istinskih prijatelja, porodice, dalje i bliže rodbine, poznanika znanih i neznanih, u tim istinskim oproštajima, formalnim pozdravima, iskrenim i licemjernim ganućima, mene nije bilo. Ali bilo je nečega drugog, nečeg suštinski važnog. U svakom od njih bila je crta poštovanja.

Tvoja nesavitljiva kičma ga je kupila. Znam da mi ti to nećeš zamjeriti, znam da znaš koliko me užasavaju forme. Forme bez istinske suštine. Znaš u onoj prostoriji u kojoj su me smjestili da me bar privremeno zaštite od činjenice da te više nema, sada rijetko zalazim.

Znam da se ljutiš zbog toga. Znam da bi me tjerao da ne bježim ali… Moraš da znaš nešto jako bitno, taj dan sam baš na tom mjestu, ja tvoja mezimica slomljena, onako krvnički, ubijena, iskidana čekanjem. Dolazili su i ništa mi nisu govorili, samo su ulazili, izlazili i na svako moje pitanje ćutali.

Tugaljivi pogledi, spuštanje glave i kidanje mojih pitanja, a onda znaš, onda su počeli da iznose stvari, bilo je tu puno stolica, sve su odnijeli, onda i onaj ogromni trpezarijski sto, pa posuđe i tada zaista više nisu imali šta ni da kažu, znala sam šta rade.

Nisam ni pitala, samo sjedjeći na onom kauču sa mojom malecnom pratnjom pitala sam se šta ako i njega odnesu, gdje će mi leći moje malo? Bili su dobri, ostavili su nas, a nas  dvoje sve sluteći bili smo jako dobri.

Foto: pexels

Nismo plakali, zgučeni smo ležali i čekali potvrdu. I došla je i rekla je i pitala je i rekla sam ne. Nisam željela da se oprostimo, iskrena da budem dok su nas u kolima odvozili, nisam se ni okrenula. Znaš i sam da to nismo ti i ja.

Nismo teatralni, naša je patnja samo naša, nju niko ne vidi, nju samo mi nosimo, ona je i u najvećem bolu dostojanstvena. Ona se odbolijeva sama u četiri zida, ona odatle ne izlazi, ona se sabija, sažima i ona stvara ono nešto istinsko, korjenito, nešto što ostaje – tugu.

I ne, ne borim se protiv nje, znaš i sam da se ne predajem lako, ali ona više nije moj neprijatelj. Tu je i dalje, srasla je i postala moja. I onda kad je teško prigrlim je, jer znam da si u svakom dijelu nje – ti. Ti – moj najdivniji, najbolji i najdraži tata.

Oprosti za još jednu stvar, znaš koliko mrzim da dolazim tamo gdje si. Mrzim tu suvu materijalnost, mrzim ono plastično cvijeće koje tek onako poslože, zamisli samo ti to – donose ti plastiku. Baš tebi koji si sve bio samo ne savitljiva plastika.

Znaš da ovamo gdje se istinski sastajemo nema ni plastike ni hladnog kamena, ovamo je samo čista duhovnost, ono naše neopipljivo. Neopipljivo i drugima neobjašnjivo. One stepenice na kojima stojim, ti ispod njih koji me zoveš, smiješiš se i tjeraš me da idem s tobom.

Pomirila sam se s tim što taj dan nisam otišla s tobom, ne bi to ništa promijenilo, samo bi uništilo taj zadnji pozdrav, pogled, riječ. Ovako ostali su kao amanet. Kao samo moj podsjetnik da te pamtim sa osmjehom i da u tom poslednjem pogledu sažmem svu borbu nadolazećih godina.

I ne brini, znam sta si želio, znaj da je to moje i znam da zbog svega onoga što je bilo i što jeste zaista jesi ponosan tata.

Zauvijek tvoj, šampion

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije