Mačka na hladnom limenom krovu

Ležala sam tako nekoliko sati, jednostavno nisam bila u stanju pomjeriti se, dohvatiti telefon, nazvati nekoga, bilo koga.

Mislila sam da je tuga dio moje osobnosti, jer kada imaš tužan život, normalno je da se osjećaš tužno. Kada je došlo do toga da više nisam uopće željela viđati prijatelje, ići na posao, tuširati se niti jesti, napokon sam otišla liječniku. Bilo je to zbog malog djeteta koje je ovisilo o meni.

Vrijeme koje je nastavilo prolaziti bez obzira na mene, provela sam prihvaćajući sve načine liječenja, ali tuga nije prošla.

Neko vrijeme sam se pitala jesam li uz lijekove manje ili više „ja“, no nakon izvjesnog vremena sam napokon prihvatila pomisao da ću možda „zauvijek“ osjećati tugu. Najteže mi je bilo prihvatiti činjenicu da moram željeti nastaviti živjeti zbog sebe, a ne zbog drugih. Ne zbog djeteta koje ovisi o meni.

Stanje bi mi se poboljšalo, a zatim pogoršalo. I tako iznova.

Ubrzo u ogledalu više nisam vidjela sebe. Moje lice je bilo podbuhlo, oči staklene, a tijelo je postajalo sve deblje i teže, unatoč povremenom obroku koji bih pojela prisilno, tek toliko da „mozak ne umre“. Moje tijelo više nije bilo moje.

Foto: unpslash

Kada bi mi se stanje poboljšalo, znala sam da me kasnije čeka pogoršanje, a ljudi oko mene više nisu imali razumijevanja. – „Trgni se“, „Ne možemo ti mi pomoći, moraš samoj sebi pomoći“, „Mnogi imaju manje od tebe, budi zadovoljna i zahvalna“, „Živni“, „Ima i gorih stvari“… Kada su mi to govorili, osjećala sam se još gore.

Ljudi oko mene nisu razlikovali depresiju, žalost ni tugu. Nisu znali za bipolarni poremećaj. Tek nakon što sam potpuno onemoćala zbog „previše tuge“, napokon su prihvatili spoznaju da nisam „slabić“ zbog „pretjerane osjetljivosti“ i „pretjerane osjećajnosti“, da nisam razmažena, da depresija nije hir, da ne odlazim u bolnicu da bih odmorila od svih i svega već upravo zato što nastojim pomoći samoj sebi.

Osjećala sam kako lagano umirem.

To je uvelike smanjilo broj ljudi u mom životu, koji su otišli i iz opravdanih i iz neopravdanih razloga. To me je udaljilo i od obitelji.

Znala bih plakati pola dana, a da se ne osjećam bolje nakon toga. Otvoreno bih razgovarala o onome što proživljavam, ali osjećala sam sumanut osjećaj krivnje zbog toga što sam „zahtjevna“ i što nisam u stanju biti sretna.

I dalje se tako osjećam.

Potiskivanje i umanjivanje bolesti koju imam, dovelo je do njenog rasta. Drago mi je što sam imala onoliko živčanih slomova, što sam provela onoliko vremena ležeći u bolnici i što sam otvoreno progovorila o svemu. Mislila sam, ako izdržim samo još ovaj dan, preživjet ću – i tako svaki dan.

Iako je depresija i spoznaja da imam bipolarni poremećaj učinila da krenem tragati za srećom svaki dan i u svakom danu, još uvijek je nisam našla.

Jednog dana, probudila sam se i shvatila da je moje dijete veće i zrelije nego što je bilo, da sam izašla iz nesretnog braka i da je kraj nas novi čovjek. I dalje sam imala posao koji volim, a odnosi s obitelji su se ipak malo popravili.

Uspjela sam čak upoznati i nove prijatelje. I dalje sam izgledala kao da moje tijelo nije moje, ali bilo mi je bitno samo to što sam uspjela preživjeti sve one stvarne noćne more.

Tog istog dana, iz moje kuće je tuđom nepažnjom odšetala „moja“ mačka. Godinama je bila uz mene i nakon što je odšetala, s njom je odšetala i moja privremena sreća. Stanje mi se opet pogoršalo, a ljudi oko mene nisu mogli shvatiti čemu, k vragu, toliko žalosti i tuge zbog te mačke.

„Doći će“, „To je samo mačka“, „Imaš i većih problema od mačke“, „Usredotoči se na dijete“… Ono što nisu znali jest da je ta mačka bila uz mene sve te bezbrojne, a naizgled jedne te iste dane kada nisam mogla ustati iz kreveta. A sve te dane, kada je ta mačka bila uz mene, nitko drugi nije bio uz mene.

Nikad neću shvatiti zašto ljudi od nesretnog čovjeka očekuju da se ponaša kao da nije nesretan, ali od čovjeka koji boluje od karcinoma ne očekuju da se ponaša kao da ga nema.