Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Čuvaj se žena koje te ne vole, a još više onih koje te vole

Negdje između ljubavne i smrtne postelje, zamišljala sam tvoje tijelo koje me liječi.

Piše: Iva Sopka Redakcija

Bilo je toliko stvarno da sam mogla osjetiti, no to je bila samo prolivena voda iz bočice moje dvogodišnje kćerke.

Ono mokro na mom jastuku, bio je zaista moj znoj, ali nije imao veze s ljubavi već s još jednom neprospavanom noći. Kao rosa, samo obilje kapljica, obilje nemira.

Svih tih noći, držala sam oči zatvorenima, samo da mi se kćerka ne obrati, da misli da spavam. Da ne vidi da plačem što te nema, dok kraj nje leži njen otac. Čak sam naučila plakati samo iz jednog oka, onog koje ona ne vidi.

Ujutro bih jedva otvorila zalijepljene oči. Jedva bih ustala i otišla na posao. Jedva bih popila kavu. Odavno ništa nije imalo okus. I onda bi došao kraj radnom vremenu i došla bih kući i opet bih legla.

Milovala bih dio gdje inače leži moja kćerka, zamišljajući da si ti tamo. Da je ona naša.
Kad bih opet ujutro ustala iz kreveta, nekad bih znala pogledati mjesto na kojem sam ležala.

Foto: pexels

Kao da je bilo više udubljeno. Kao iskopan grob. Svake večeri bih iznova umirala u tom otvorenom grobu, u koji bi nekad uskočila moja kćerka i igrala se sa mnom, ne znajući da svaku večer tamo gmižu crvi po meni i da zbog toga ne spavam.

Naša ljubav je umrla i imala sam osjećaj da rojevi muha idu na mene i šire moju bolest. Da su me cijelu izjele i iznutra, kao oni crvi u krevetu. A glava kao košnica, samo prazna.

Nastavila sam ići na posao i igrati se s kćerkom, ali više nije bilo isto. Ubio si me. Pretvorio u zombija. U vampira, vukodlaka, vješticu, goblina.

A ti si bio duh. Čovjek niotkuda. Došao si kad si htio, a isto tako si i otišao. Pojavio si se tek na tren, a onda si nestao. Učinio si da se osjećam posebnom i voljenom. A onda si mi to oduzeo. Pretvorio me u sentimentalnu i zlovoljnu spodobu, koja nije vrijedna niti sažaljenja.

Oduzeo si mi vid, sluh, govor i ostale osjete. Nisam više bila u stanju ni osjetiti dječji miris svoje kćerke ni njenu lakoću u mojim mlitavim rukama. Samo težinu svog koračanja i bol u udisanju zraka.

Oko mene je nastala neka gusta bijela magla, u kojoj više nisam mogla vidjeti ni sebe. Jesu li ove usne zaista moje? Zašto se ne mogu razvući prema gore, u osmijeh? Kada sam zadnji put oprala kosu?

Kada sam se zadnji put otuširala? Kada sam zadnji put jela? Zašto se debljam, a ne jedem?
Hranila sam se lažima koje sam si govorila. Pjevala sam si pjesme u glavi, sve koje su me podsjećale na tebe.

Prilazeći ormariću s čarobnim tabletama, znala sam da će mi biti bolje. Pa ipak, zašto da ne zaspim kao Trnoružica? Spavanje? Ne, ne želim te sanjati. Vozeći se do posla, ponekad bih zamišljala kako iskačem usred vožnje i kako me udara iduće vozilo.

Kakve sam sreće, preživjela bih, ostala u komi i zauvijek razmišljala o tebi.
Ne. Ostat ću na životu samo da te više nikad ne vidim. A kad ja postanem duh, neću nikome napraviti ono što si ti meni napravio.

Možda si me ubio, ali još uvijek idem na posao i gledam serije. Živim u samoći, ali sretnija nego s tobom. Lažljivcem i sebičnjakom. Nadam se da tvoj dron može snimiti moj srednji prst koji pokazujem nebu. Bez tvog prstena na njemu.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije