Ljudski odnosinajnovijePorodicaPraktična LolaŽivot

Kao majka petoro djece, stalno slušam komentare stranaca na račun moje djece

Stajala sam u redu za kasu sa bebom na sebi u kenguru, dvogodišnjakom u kolicima i troje starije djece koja su mi se vrzmala oko nogu. Slušali smo pištanje kako je kasirka skenirala koji proizvod i usputno čavrljali.

Prevela: Saša Leper

Leah Outten / Mother.ly

Radnica mi je uredno spakovala ono što sam kupila i slatko rekla: “Znate, vi prosto zračite nekom gracioznošću i strpljenjem!”

Nasmijala sam se i odgovorila: “Hvala, ali ne vidite me kod kuće!

Kao majka petoro djece, stalno slušam komentare stranaca na račun moje djece. Naravno, često je to komentar „oh, ti si baš zauzeta“ uz neki osmijeh ili poluosmijeh u prolazu, ali ovo je definitivno bio jedan od najboljih mogućih komentara.

To je bio kompliment koji je iznijela na osnovu višegodišnjeg posmatranja mene kao mušterije u ovoj prodavnici, ali me je navelo i na razmišljanje: zašto bi bilo ko, bio stranac ili čak i moj prijatelj, ikada pomislio da ja imam više strpljenja nego bilo koja druga majka?

Istina je – umijem i ja izgubiti živce kao i bilo koja druga majka. Budem neispavana, brecnem se jer sam gladna kao i moj dvogodišnjak i budem oštrija kada me lupe hormoni, kao i moja desetogodišnjakinja koja samo što nije ušla u pubertet.

Zaista, ponekad sam ko dijete sa onim izlivima bijesa kada nešto ne bude po mom iako sam, recimo, rekla djeci da očiste sobu bar 20 puta. U pokušajima da preuzmem kontrolu galamim više nego što mislim da treba i odgovaram uzdasima i prevrtanjima očima kada samo što sjednem da jedem a neko me zovne da pomognem oko nečega što znam da mogu uraditi i sami.

Kompliment koji mi je dala ova slatka radnica su mi pomogli da se sjetim tajne kako da budem strpljivija majka kakva želim da budem UVIJEK – a ne samo u javnosti.

Tajna je u tome što smo bolji roditelji kada znamo da nas neko posmatra. Zato, ponašajmo se kao da nas neko uvijek posmatra.

Ne želim da se pretvaram u javnosti gdje ljudi misle da sam strpljiva sve vrijeme, a onda da se kod kuće osjećam kao čudovište. Želim da budem nježna, iskrena i puna ljubavi što češće mogu.

Znam da ne mogu biti savršena, ali znam i da se mogu truditi više.

Želim da budem onakva majka kakva sam kad sam kod drugarice, kod doktora ili u prodavnici.

Želim da korekcije iznosim mirnijim tonom koji će postići bolje rezultate jer djecu ne napadam bodežima svojih riječi.

Želim se spustiti na nivo njihovih očiju i sniziti ton umjesto da se nadvijam nad njim kako bih time što sam veća i glasnija bila i moćnija.

Želim da budem prisutna i obraćam pažnju na njihove priče i mišljenja.

Želim da naše granice budu jasno istaknute kako bi oni znali šta da očekuju, kao što i mi radimo kada kročimo u spoljašnji svijet.

Takva majka želim da budem i kada su mi vrata zatvorena i zastori navučeni.

Daleko je lakše biti u tom mentalitetu i uložiti dodatni trud kada znamo da nas ljudi oko nas možda posmatraju i osuđuju.

Međutim, stvar je u tome što neko zaista uvijek gleda: naša djeca.

Mi smo njihovi modeli. Mi ih učimo kako da se nose sa stresom i problemima koji se pojavljuju.

Oni posmatraju kako mi reagujemo, oni vide naše mane i naše vrline. U nama traže uputstva kako da funkcionišu u svojim malim tijelima sa krupnim emocijama koje tako naviru i eksplodiraju kroz njihova mala usta i ruke.

Šta želimo da im pokažemo?

Hajde da im pokažemo kako da filtriraju svoje riječi da ne povrijede srca drugih ljudi sopstvenim bijesom.

Hajde da ih naučimo kako da svoje riječi koriste da traže šta im je potrebno umjesto da galame i zahtjevaju.

Hajde da im postavimo primjer kako da se zaustave i duboko udahnu prije nego što reaguju na neki problem ili da se odu izluftati prije nego što dopuste da situacija eskalira.

Hajde da im pokažemo kako da riješe neki problem i načine kompromis kao što i mi nastojimo da uradimo kada izađemo iz kuće.

Ovaj mentalitet „neko me posmatra“ mi pomaže da ostanem pribrana – ne  na neki paranoičan način, već na način koji mi pomaže da budem bolja majka.

Naposlijetku, oni su naši najveće i najznačajnije sudije. Njihovo viđenje nas je najbitnije, daleko više nego viđenje neke kasirke ili mame iz komšiluka. Njihovo viđenje nas ne samo da oblikuje njihove uspomene na nas, već i način na koji će oni odrasti i biti prisutni u svijetu.

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije