Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO životu

Jednog dana kada budem morala da odem, šta će o meni reći oni koji su me voljeli?

Kad jednom dođe vrijeme da  odem da li ću žaliti? Za svim onim prilikama koje su trebale biti moje, a ja sam ih prepustila nekom drugom.

Jelena Despot

Kad krenem da li ću se smijati? Da li ću već biti bijela i pogurena? Ili ću krenuti prije?

Šta će reći o meni oni koji ostanu?

Da li će reći bila je dobra? Voljela je ljude?

Ili će reći bila je pomalo čangrizava i preosjetljiva?

Da li će ostati nešto?

Neko?

Nešto po ćemu će se pamtiti boravak u ovoj dimenziji, vremenu. U ovom trajanju.

Da li će se sjetiti neko da kaže bila je drug?

Mijesila je najbolje kiflice?

Imala je dugu kosu?

Nije voljela nakit.

Sa radošću je pričala o Rimu i mrzila je Pariz.

Voljela je duge šetnje pored mora i miris rijeke.

Mrzila je šoping.

Jednog dana kada budem morala da odem, šta će o meni reći oni koji su me voljeli?

Da li će se neka simpatija sjetiti kako mi je mirisala kosa ili kako je znala neposlušno da se uvije na kišnom danu?

Da li će neko znati kako sam voljela da čitam?

Da li će neko reći umjela je da piše?

Da li će se neko sjetiti mog osmijeha?

Šta će reći? Da li će neko umjeti da napiše par lijepih redova od kojih će zasuziti oči i onima koji su se slučajno našli na mom oproštajnom partiju?

Kad jednog dana budem morala da odem i kada pogledam unazad želim da bude što manje dana u kojima sam bila tuđa, a ne svoja.

Kada stanem i osvrnem se želim da ostane neko kome ću nedostajati toliko da će željeti da pođe sa mnom, ali će ipak ostati.

Kada budem morala da odem želim da ostane barem neki redak kao svjedočanstvo na ono što sam najviše voljela da radim.

Kada krenem, nadam se da će me negdje na kraju puta čekati on. Onakav kakav je bio kada smo poslednji put mahnuli jedno drugom.

Kada bude došlo vrijeme da se pozdravim sa svim poznatim oblicima, bojama i mirisima želim da se smijem. Želim da ima smisla. Želim da ono što ostavljam bude toliko sjajno, da ne želim da idem.

Kada jednog dana budem krenula, ne želim one floskule, o neživima sve najljepše. Želim iskreni pozdrav. I ljubavi i mržnje.

Kada jednog dana odem, iza mene će morati ostati makar jedna knjiga, kao svjedočanstvo da sam nekada  postojala.

I neke oči pune suza. I neko nedostajanje.

Sve drugo ne bi imalo mnogo smisla.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije