Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPraktična LolaŽivot

Kako zapravo razgovarati sa djevojčicama?

Otišla sam na večeru kod prijateljice prošli vikend i upoznala njenu petogodišnju kćerku.

Prevela: Saša Leper

Lisa Bloom / Huffpost

Mala Maja ima frćkavu smeđu kosu, oči kao srna i preslatka je u svojoj sjajnoj rozoj haljini. Htjela sam da kažem: „Majo, tako si divna! Pogledaj se samo! Okreni se i pokaži nam tu divnu haljinu, slatkice jedna!“

Ali nisam. Suzdržala sam se. Kao i što se uvijek ugrizem za jezik kada upoznajem djevojčice, umirim taj prvi impuls da im kažem koliko su slatke/lijepe/fino obučene/lijepo očešljane.

Šta je tu pogrešno? To je način na koji se kod nas ljudi obraćaju djevojčicama, zar ne? Zašto im ne bismo dali neki kompliment koji će im podstaći samopouzdanje? Zato što su tako slatke da hoću da puknem čim ih upoznam.

Ali stanite malo.

Ove sedmice su izašli izvještaji u medijima da gotovo polovina djevojčica uzrasta od tri do šest godina brine o tome da su debele. U svojoj knjizi iznosim statistiku koja kaže da 15-18% djevojčica mlađih od 12 godina sada redovno nosi maskaru, lajner i karmin; primijećen je porast poremećaja ishrane, a pad samopouzdanja, a čak četvrtina mladih Amerikanki bi radije pobijedila na takmičenju za top modele nego dobila Nobelovu nagradu.

Čak i pametne, uspješne studentice kažu da bi radije da su zgodne nego pametne.

Jedna majka iz Majamija je nedavno umrla od posljedica estetske hirurgije, a iza nje je ostalo dvoje tinejdžera. Tragedija koja, nažalost, daleko od toga da je izolovan slučaj.

Ako učite djevojčice da je izgled ono prvo što primijetite, poručujete im da je to ono što je najvažnije. Tako djevojčice od 5 godina završe na dijeti, sa 11 stavljaju puder, sa 17 uvećavaju grudi, a sa 23 idu na botoks. Kako je kulturološki imperativ da djevojke izgledaju savršeno 24/7 postala nova normala, žene sve više postaju nesrećne.

Šta im nedostaje?

Život ispunjen smislom, život pun ideja i čitanja knjiga i vrednovanja na osnovu misli i postignuća.

E zato se trudim da sa djevojčicama razgovaram drugačije.

„Majo“, rekla sam čučnuvši da nam pogledi budu na istoj visini, „drago mi je što smo se upoznale.“

„Takođe“, odgovorila je istreniranim, uljudnim glasom koji poručuje da je ona dobra djevojčica i da razgovara sa odraslima.

„Hej, šta čitaš?“, pitala sam je sa neskrivenim sjajem u očima. Obožavam knjige. Potpuno sam luda za njima i ne krijem to.

Iskolačila je oči, a uvježbani, kulturni izraz lica se počeo kriviti pod naletom iskrenog uzbuđenja. Pa ipak, zastala je preda mnom, strankinjom.

„Ja baš obožavam knjige. A ti?“, pitala sam je.

Većina djece ih voli.
„DA!“, povikala je. „A sada mogu i sama da čitam!“

„Sjajno!“, rekla sam. I stvarno i jeste, za jednu petogodišnjakinju. Samo tako nastavi!

„Koja ti je omiljena knjigu?“

„Odoh po nju! Mogu li ti je pročitati?“

Njen odabir je bio naslov Purplicious. Šćućurila se kraj mene na kauču i ponosno mi pročitala svaku riječ o heroini koja voli rozu boju, a koju muči grupa djevojčica iz škole koje nose samo crno.

Nažalost, radila se o djevojčicama i tome šta one nose i kako njihov odabir odjeće definiše njihov identitet. Ali nakon što je zatvorila posljednju stranicu, usmjerila sam razgovor na dublje teme koje se pojavljuju u knjizi: zločeste djevojčice i vršnjački pritisak i odudaranje od grupe. Rekla sam joj da je moja omiljena boja zelena jer volim prirodu,  a njoj se to svidjelo.

Nijednom se nismo dotakle odjeće ili kose ili tijela ili toga ko je tu lijep. Zapravo je iznenađujuće koliko je teško ne dotaći se takvih tema u razgovoru sa djevojčicama, ali prilično sam tvrdoglava.

Rekla sam joj da ja samo što sam napisala knjigu i da se nadam da će i ona napisati knjigu jednog dana. Bila je prilično uzbuđena zbog te ideje. Obe smo bile tužne kada je Maja morala u krevet, ali rekla sam joj da i idući put odabere knjigu, pa da je pročitamo i pričamo o njoj. Ups. Toliko se uzbudila da nije mogla lako zaspati, pa je nekoliko puta izašla iz kreveta, sva nestrpljiva.

To je jedan majušni dio suprotstavljanja kulturi koja šalje pogrešne poruke našim djevojčicama. Jedan majušni iskorak ka vrednovanju mozga žena. Jedan kratki trenutak namjernog postavljanja primjera. Da li će mojih nekoliko minuta sa Majom promijeniti industriju ljepote vrijednu nekoliko milijardi dolara, rijaliti programa koji degradiraju žene, našu kulturu opsjednutu poznatim ličnostima? Ne. Ali jeste promijenilo Majinu perspektivu makar to jedno veče.

Pokušajte to idući put kada upoznate neku djevojčicu.

Možda će u početku biti iznenađena i nesigurna jer rijetko ko da je pita o čemu razmišlja, ali budite strpljivi i istrajni. Pitajte je šta čita. Šta joj se sviđa, šta ne i zašto. Nema tu pogrešnih odgovora. Prosto stvarate inteligentan razgovor koji poštuje njen mozak. Starije djevojčice možete pitati za mišljenje o trenutnim problemima i događajima: zagađenju, ratovima, srezivanju budžeta za škole. Šta joj smeta u svijetu? Kako bi to popravila, da ima neki čarobni štapić? Možda vam odgovori budu naročito interesantni. Ispričajte joj svoje ideje i postignuća i predstavite joj svoje omiljene knjige. Postavite joj primjer toga kako žena može da razmišlja i ponaša se.

Promijenimo svijet, jednom po jednom djevojčicom.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije