KulturaLjudinajnovijeNaslovna vijestPojaveŽivot

Ružnoća je u očima promatrača

Čovjek od početka vremena ostavlja tragove kao svoje poruke.

Piše: Iva Sopka Redakcija

Sada ne govorim o spiljskim crtežima niti o književnim djelima ili o bilo kojim drugim načinima umjetničkog izražavanja, već o tragovima na koži.

O sve popularnijim tetovažama koje su kao kulturna praksa zabilježena na svim stranama svijeta.

Poruka koju čovjek prenosi putem tetovaža na njegovu tijelu često ne odgovara načinu na koji je drugi poimaju, iako tijelo kao nositelj tetovaže pokazuje određene misli i osjećaje, ali samo njezin nositelj zna istinsko značenje tetovaža.

Iako su tetovaže sve popularniji oblik izražavanja i pokazivanja doživljaja sebe, ali i svijeta oko sebe, isto je tako popularno i osuđivanje tetoviranih osoba. Paradoksalno, primjećujem i sve više tolerancije.

Nažalost, ja osobno doživljavam uglavnom negativne reakcije.

Tetovaže su svojevrstan identitet čovjeka koji je nosi. Opet, ne govorim o tetovažama koje su korištene u svrhu dehumanizacije čovjeka (obilježavanja čovjeka kao roba, zatvorenika i sl.). Govorim o ljudima koji se svjesno daju tetovirati.

O ljudima poput mene.

Kroz razvoj društva u cjelini, promijenili su se i standardi ljepote. Živimo u društvu u kojem je vanjski izgled vrlo važan, ako ne i najvažniji (iako mislimo suprotno jer ne volimo o sebi samima misliti kao o površnim osobama). Trendovi u tetoviranju su se također promijenili.

Koliko čujem, kod nas su najpopularniji domoljubni i religijski znakovi, datumi rođenja djeteta, satovi i znak za beskonačnost.

Ima li svaka tetovaža umjetničku vrijednost? Mora li je uopće imati? Jesu li tetovaže postale tek odraz pomodarstva, ili još uvijek upućuju na osobe impulzivnog ili rizičnog ponašanja?

Različita znanstvena istraživanja su pokazala povezanost tetovaža i piercinga s negativnim poimanjem sebe i svijeta. Također, pokazala su i da su tetovaže i piercinzi tek umjetničko izražavanje i ukrašavanje tijela, s dubokom pozadinskom pričom.

Ovo je moja priča.

Prvu tetovažu sam odlučila napraviti u društvu svoje najbolje prijateljice, inače nekada svoje profesorice engleskog i njemačkog jezika, koja se prva odvažila za tetovažu.

Odabrala sam 3 ptice, zbog svoje najdraže pjesme svojeg najdražeg književnika – „Plavi drozd“ Charlesa Bukowskog, s kojim i s kojom se i danas najintimnije poistovjećujem.

Tetovirane su svjesno na desnu lopaticu kako ne bi bile vidljive, odnosno kako ne bih imala problema tijekom nastavka školovanja i općenito, kod kuće.

Mama je bila i ostala negativnog pogleda na tetovaže (i piercinge), ali i mog smisla za humor i nakita koji nosim. I stila odijevanja.

Prošlo je mnogo godina nakon te tetovaže… Značenje te tetovaže i njezina ljepota su bile jedina stvar koja se nije promijenila kod mene. A promijenilo se sve ostalo. Odnosi unutar obitelji, prijatelji, neprijatelji, ljubavni partneri, glazbeni ukus, interesi…

Foto: pexels

Počela sam ozbiljno razmišljati je li razumnije tetovirati nešto što ima značenje, ili samo lijepu sliku koja će zauvijek ostati lijepa, čak i ako se njezino značenje u našem životu promijeni.

Oduvijek sam voljela tetovaže i piercinge, samo nisam imala dovoljno samopouzdanja kako bih se nosila s time (ali ni novca da si ih priuštim), u ono vrijeme kada moji vršnjaci to nisu činili.

Vjerujem da bi me tijekom školovanja gledali kao osobu željnu pažnje, koja se na taj način agresivno nameće i želi pokazati da nije poput ostalih.

Da, vjerujem da bih imala problema da sam u ono vrijeme napravila sve ovo što sam napravila kasnije, u 32. godini života. Što je, jasno, shvaćeno kao rana kriza srednjih godina. Što bi drugo inače bilo?

Što će mi toliko tetovaža i piercinga? Zašto sve druge tetovaže prikazuju lisicu? Što ako me kćerka ili netko drugi povuče za piercinge i ostanem bez kože, a s ožiljkom? Što ako dobijem otkaz zbog toga?

Obzirom na to da ljude promatram isključivo kroz njihove osobine i djela, a ne kroz njihov izgled i riječi, recimo da sam kroz tetovaže i piercinge usput željela pokazati diskriminaciju, generaliziranje, ksenofobiju, predrasude, seksizam, stereotipe, šovinizam, ali i karnizam i specizam.

Dok zapravo…

Zapravo samo volim tetovaže i piercinge – doživljavam ih kao nakit i u skladu s njima nosim pomno odabrane haljine, šminku i drugi nakit.

Volim osjećaj da nešto činim samo za sebe, unatoč neodobravanju mnogih, što znači i da sam napokon počela tražiti ugodu u zamjenu za ugađanje. Velika životna promjena.

Volim salon za tetoviranje i piercing u koji idem. Volim djelatnike tamo.

Mnogi ljudi kažu da ih ne zanima i ne brine što drugi misle, ali mene zaista ne zanima i ne brine. Volim taj osjećaj. Također velika životna promjena.

Volim lisice, a sasvim slučajno imam i neke osobine Muldera Foxa. Osjećajan sam tip kojemu sve u životu poprima neko značenje, zbog čega i život za mene (odnosno, i za Muldera Foxa) ima megalomansko značenje.

Uspjela sam postići savršen sklad lijepih slika lisica, iza kojih je duboka pozadinska priča. Dublja od slojeva kože.

I da, ljepota je u očima promatrača, baš kao što je i ružnoća.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije