LjudiLjudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Zar nije važno koje boje smo…iznutra!

Najžalosnije je što uopće danas, 2020.-te, mi trebamo spomenuti da je razlika u boji kože nebitna.

Piše: Vana Kovačić Redakcija

Kao da spominjemo i da je pisati lijevom rukom skroz OK i nije potrebno hospitaliziranje ljevaka.
Zar smo zbilja još uvijek toliko sitni.

Neugodno mi je bilo svom djetetu od 10 godina ispričati što se se to dogodilo u Americi 1.6.2020.
Dijete se toliko rastužilo…

“Ali mama, mi smo svi jednaki ljudi. Kako to? Zašto? Ali kakve veze nekom ima što mu je koža tamnija?”. Taj njen prestravljeni pogled i nevjerica su me toliko rastužili.

Kako je hrabro i teško imati srca djetetu otkriti da su mnogi toliko primitivni, i da je to svijet.

Odrastajući u obitelji, u kojoj nikada nisam čula da se i spominje razlika među ljudima zbog različite boje ili vjere, dugo nisam ni pomišljala da i danas možda postoje nekakvi rasisti.
Za mene je to bilo nešto iz povijesti (robovi, KKK, neonacizam).

U mojim ranim ili nepunim dvadesetima, na jednom ručku, čula sam od pedesetogodišnjaka s kojim sam sjedila za istim stolom; “Ma pusti, to su crnci, to je divlje, smrde, širok nos, masni… Nije to s Božje strane. Nije im za virovat. Daleko od njih. Operi dobro ruke ako se rukuješ s kojim crnim turistom, tko zna koje bolesti nose. Nisu za ludu bili robovi.”. Nisam mogla vjerovati.

Imala sam instiktivno najgluplju i nepromišljenu reakciju da komentiram. S takvim ljudima ne treba ulaziti u rasprave ni nervirati se, da… znamo, nemoguće je na razini budale voditi ikakav smislen razgovor.
Ali nije mi se nikako činilo ispravnim, a ni mogućim, da se oglušim.

Rekla sam kao kroz šalu “Vi ste Hrvat kao i ja? Po ovom što ste rekli vjerujem da vi tada imate problem i s pravoslavcima, židovima, vegetarijancima i gejevima…? Crvenokosima?”. Čovjek se zgrozio.

Shvatio je da ja nemam taj problem. To mu je bilo iritantno. Nisam ni očekivala neki altruizam od njega, ali s užitkom sam slasno dodala da idem i na jogu.

Nisam išla, al njegov šokirani pogled bio je neprocjenjiv.

To su siroti ograničeni ljudi koji nikada neće moći vidjeti Čovjeka u nekom tko ne moli istog boga, nije iste boje kože ili ga ne zanimaju balkanski ratovi osim zbog opće kulture i želje za poznavanjem i razumijevanjem povijesti. Povijesti s velikim P.

Rekla sam da se grozim stereotipa, dogmi i predrasuda, te da oko mene nema ljudi koji imaju netrpeljivost prema ikom. Gospodin Marko nije mogao vjerovati. Kada sam mu rekla da ja, kada bolje promislim, nikada nisam znala za koga moji roditelji glasaju na izborima- on je ponosno objasnio da njegova tri sina još od vrtića dobro znaju za koga se uvijek treba glasovati. Rekla sam: „Šteta. Bilo bi super da sami donose odluke.“. Naprosto, ne mogu…

Mislila sam da smo možda Mi, mi na ovom dijelu svijeta, zadnja rupa i posljednji špiljsku neandertalci samo bez toljage.

Danas, 2020., zbog Dereka Chauvina sramim se pred svakim afroamerikancem koji je doživio diskriminaciju.

Foto: pexels

S Markom sam se dotakla i teme pozicije žene u obitelji. Ne znam kako smo do tud došli. Valjda se u špilji o tome isto dosta priča. Ponosan je što je djeci dijelio šamare. On bi “ukinuo pravo na homoseksualnost”… Brkao je domoLjublje s nacionalizmom i netolerancijom prema svima ostalima…

Sve žalosnije je bilo shvaćati da ih ima takvih još oko nas…

To je bilo pravo buđenje, šamar i revolucija mog odrastanja.

Nitko od mojih prijatelja, niti itko iz društva u krugovima u kojim sam se kretala, nikada nije spomenuo nešto slično, a poznavala sam mnogo ljudi. Plesala sam folklor, pjevala, učila jezike i instrumente, bavila se sportom…

Tamo su valjda vedri ljudi. Pozitivni ljudi ne kanaliziraju takve emocije ni ideje, niti imaju barijere. Gledaju široko, obrazuju se.

Volimo, poštujmo, pomažimo, štitimo. Ne budim vukovi jedno drugom. Sami biramo s kojom ćemo emocijom živjeti. Prihvaćajući bližnje ili vrijeđajući.Vrhunac je što se predstavljao velikim vjernikom, nebitno koje vjere, ali Velikim.

Rekla sam: „I ja sam vjernik, a kako mislite to Veliki? Ili vjeruješ ili ne.“ On je rekao da on ne propušta vjerske obrede. Ja sam rekla, da redovito propuštam ali ne propuštam živjeti svoju vjeru kroz zahvalnost, empatiju, ljudskost i srdačnost. To ne propuštam.

Čovjek naprosto nije razumio pričamo li mi istim jezikom. Uživala sam malo, priznajem. “Marko, zar vi kao vjernik ne biste i crnu ovcu trebali prihvatiti, i ne činiti razlike pred živim biće?”. Rekao mi je da nije Bog na to mislio kad je govorio o ovčicama.

Ok, nemam više pitanja.

Svi smo mi koze i ispod kože krvavi, ranjivi, sveti i prljavi, grešni i željni biti zagrljeni, bili mi pjegavi, mucavi ili crvenokosi. Zauvijek smo dijete koje želi društvo, želi se zagrliti i pripadati.

Vjerujemo u ono što nam kažu bake, dok ne izgradimo svoj stav, bio vezan za brak, meso ili vjeru… ali dok god se uz nas nitko ne osjeća loše i ne činimo nikom što ne želimo da čine nama, na pravom smo putu.

Empatija je To što moramo razvijati. Postoje vrste inteligencija za koje je potrebno uključiti i srce (barem je ono iste boje u svakog od nas).

I ne, ni danas ne mogu šutjeti niti se oglušiti, dok god zbog tih sitnih duša i plitkih sebičnih uvjerenja ljudi doista još uvijek stradavaju.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije