Ljudski odnosinajnovijePorodicaŽivot

Moj sin ima autizam

Nedavno sam na stepenicama naše zgrade srela komšije sa tromjesečnom bebom. Djevojčica me smješkajući se živahno promatrala.

Odlična interakcija, sigurno nema autizam, pomislila sam i jedva da to nisam naglas izgovorila, a i bolje da nisam, možda bih pomutila vedrinu njenih roditelja.        

Redakcija

Veselinka Morić

Moj sada sedamnaestogodišnji sin nikada nije imao takvu interakciju, što samo potkrepljuje moje lično uvjerenje da se ljudi sa autizmom rode takvi.

Nikad me nisu ubjeđivale hipi priče o takozvanom izlasku iz autizma. Mislim da su više obmanule javnost, a posebno roditelje, nego što su pomogle.

Takođe, jedva sam do kraja mogla da pročitam knjige o djeci sa autizmom koje su napisali njihovi roditelji, koji su se danonoćno mučili da promjene njihovo stanje i gle čuda njihovo dijete je na kraju bilo drugačije, u njihovim očima.

Možda griješim, ali u takvim ispovijestima sam prepoznala neprihvatanje djeteta sa svim onim što ono jeste pa koliko  god nam se to činilo nemogućim s obzirom na ljudsku nesavršenost.

Zar smo u tolikoj mjeri postali robovi nerealnih očekivanja koja nam savremeno društvo nameće da smo spremni većinu života provesti u isčekivanju čudotvornog lijeka koji će izbrisati taj famozni autizam? Vrijedilo bi ispitati vlastite motive. 

Odavno svog sina ne upoređujem sa njegovim vršnjacima i nastojim da na njegovu budućnost gledam s vedrije strane života, a opet računajući na bol i ranjivost, koji pogotovo ‘prorade’ kada čujem čujem vijesti, iako odavno znam, kako u našoj neposrednoj blizini postoje institucije koje osobama sa invaliditetom ne omogućuju život dostojan čovjeka.

Foto: unsplash

Nerijetko se pitam može li uopšte institucija, koliko god dobra bila, pružiti život? Kao nekadašnja aktivistkinja za ostvarivanje prava osoba sa autizmom vjerovala sam da sistemska rješenja u državnim institucijama mogu značajno unaprijediti njihov život.

Kako je vrijeme odmicalo, riječ sistemska riješenja kao da je postala samo floskula nevladinih organizacija, a država slabija nego ikad. Nama roditeljima mlađe djece preostaje nada da će se u dogledno vrijeme ipak nešto promijeniti, iako ja lično nemam velika očekivanja.

Vjerujem  u preobrazbu pojedinca, u one pojedince u našim institucijama koji me uvijek prijatno iznenade i za koje bih voljela da ih je više. Dok postoje hrabri i moralni pojedinci biće i boljih institucija, govorim sebi često.

A do tada, da ne bi nam život curio kroz prste, možemo svi biti bolji pojedinci, to je valjda jedino besplatno u današnjem svijetu.

Za početak da budemo opušteniji roditelji koji snagom ljubavi uspijevaju da se izdignu iznad ‘deficiteta’ svoje djece i stvarnosti, sugrađani koji će biti otvoreniji prema drugačijima, pa ako su im već neobični da barem ne bulje u njih (u Sarajevu to nije nimalo rijetka pojava) i da se ugriznu za usne kada im dođe da kažu  ‘Boože sačuvaj’. Možda ćemo vremenom sazriti i za veće vrline. Postepeno. 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije