Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Ne bih je mjenjala ni za 100 sinova

Živimo u sredini u kojoj je roditi sina privilegija i neka vrsta počasti.

Piše: Lora Davidović Redakcija

Ona standardna priča, sin je neko ko nastavlja lozu, rodila majka naslednika, ispunila svoju obavezu udajom i slično. Malo je reći  da se zgražavam na ove konstatacije.. Ono što me brine nije moje zgražavanje  nego to što se veliki broj žena NE zgražava na ovu temu.

Jesmo li mi žene neka vrsta radnika najamnika koje zemljoposednik angažuje a naša jedina svrha je da im obezbijedimo nastavak loze? Jel naša uloga samo u reprodukciji i to kakvoj?

Onoj koja se od nas očekuje. Reprodukciji kvalitetnih mužjaka prve klase, kao da se spremamo za izložbu ili uzgajivačnicu pasa, pa ono ko veli mužjaci se vazda bolje prodaju, skuplje.

Dok sam bila trudna osjećala  sam se stvarno blaženo i blagoslovljeno. Ljudi koji su me sretali često su mi govorili “prelijepa si trudnica, mora da nosiš muško” . Sreća pa im tada nisam uputila ništa drugo do sažaljivog osmjeha, jer zaista jesu samo za žaljenje.

Bilo je i onih koji su me kao vidovnjaci pozdravljali sa “samo da je živo i zdravo ali ja vidim da je muško”.

Znate onu priču kad je tamo neki  muž rekao “nije bitno koji je pol samo da je zdravo i da je muško”?  E nešto u tom stilu.

Foto: pexels

Sva sreća pa moj suprug ne spada u tu grupu ljudi mada logično da se ne bismo ni pronašli da razmišlja na taj način.

Ima onih koji kažu “Samo ko laže  kaže da ne bi volio da ima sina”. I onda stanem tako i pitam se.

Pa dobro, šta sa mnom nije u redu?? Jel sam normalna što ih vidim kao nenormalne ili je normalno ono što je većini normalno? Ja se još radujem dolasku svoje kćerke?

Moja kćerka je posebna, mada vjerujem da to kaže većina roditelja i u  pravu je . Ima harizmu koju je naslijedila od moga supruga i osmjeh koji vrijedi milion. Ima  moje plave oči,  vrijedne careva grada kako kažu stari ljudi.

I tako razmišljam nešto.. ma ne bih je mjenjala ni za milion sinova. Ona je baš takva savršena došla  kod nas baš  sa razlogom. Kako vrijeme leti  sve više joj želim sestru jer i ja imam jednu i znam koliko je to bogatstvo.

Zapitam se šta rade oni roditelji koji su dobili sina a taj nije ispunio njihova očekivanja?

Možda je odlučio da nikad ne produži lozu, možda voli muškarce a možda nije imao sreću da bude zdravo dijete. Pitaju li se tada kako bi dali sve na svijetu za četu kćerki?

I ko smo uopšte mi da naručujemo djecu? Voljeli bismo ovakve ili onakve?

Djeca koja dolaze u takve porodice neminovno već na rodjenju dobijaju kofer očekivanja koji se stavlja na njihova mala leđa.

Odrastaju sa zadatkom. A odrastati da bi ispunili roditeljska očekivanja nije lako.

Ne da nije lako nego je jedno od najtežih obilježja..Roditelji o tome rijetko razmišljaju.

A djeca pamte i djeca upijaju.

I tako mnoga od njih rastu cijelog života sa osjećajem nedovoljnosti. Sa osjećajem da nisu ispunili očekivanja i  da nemaju svrhu.

Da nisu dovoljno dobri.

Da nisu željeni.

Da su umjesto njih trebala biti neka bolja, drugačija djeca. I šta onda?

I onda naše društvo odgaja nesigurne žene, koje ne znaju svoju vrijednost. I onda su naše žene tihe i pokorne, ćute jer za bolje i nisu.

Ionako su Stana, Dostana ili Stanka.

A ta ista Stana sjutra odgaja neku Milicu ili Draganu koja joj je kriva jer nije uspjela da mu rodi sina već je došla ona i pokvarila planove pa osramotila majku i familiju.

A onda ta Milica sjutra bude žrtva nasilja ili se oda porocima, izgubi moral ili prosto živi nesretna pitajući se gdje je pogriješila a niko je nije naučio da je vrijedna.

E to su vrlo često žene koje žive u nesretnim brakovima i godinama ćute.

To su žene koje su nezadovoljne, frustrirane i uvijek u ulozi žrtve, a žrtva je najopasnija pozicija. Pozicija bez odgovornosti a sa velikom moći.

Foto: pexels

I sve one nose kulturološki teret, spreman za njih već na rođenju, kao poklončić od države. I mnoge se nikada ne zapitaju šta ostavljaju svojim ćerkama u nasleđe.

I mnoge nikad ne pomisle da žive skript mnogih generacija i da pomažu održavanju onoga sto se utrlo u njih same i nametnulo im etiketu ”manje bitnog pola”.

Zašto? Zar nismo toliko evoluirali da je 21.vijek vrijeme promjena, feminizma i jednakosti među polovima?

Sve govori u prilog tome. A onda se opet negdje čuje neka nesretna žena koja se iščekujući svoju bebu, ne moli za njeno zdravlje i njenu sreću, već se drzne da razmišlja o njenom polu.

E tada se vratimo pola vijeka unazad mada možda nam je tamo i mjesto sve dok je ovo normalna društvena pojava i to nažalost masovna.

Pitajte se vi i žene i muškarci radije da li ste dostojni da budete roditelji i kakvi ćete mentori biti svojoj djeci.

Šta ćete im prenijeti od vaših uvjerenja i kako ćete ih vaspitati.

Bolje se zamislite koliko ste radili  na sebi i  da li biste voljeli  male verzije sebe? Da li bi ovaj svijet bio bolje mjesto sa malim verzijama vas?

To su mnogo bitnija pitanja od toga da li ćete dobiti muško ili žensko.

I dok ovo pišem čujem svoju kćerku koliko se glasno smije jer je tata ljubi 1000 puta u minuti. On se okreće ka meni i postavlja mi standardno pitanje najviše iz šale a i voli da čuje moj odgovor.

Pitanje glasi “Bi li je opet rodila da možeš” a ja kao iz stopa odgovaram modifikujući Hoseinijevu rečenicu iz “Lovca na zmajeve” “nju ako treba i hiljadu puta.”

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije