Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaPraktična LolaŽivot

Kad vaše dijete pati – i vi patite

„Ništa se ne može mjeriti sa odlukom da dobijete dijete. To znači odlučiti da ostatak života vaše srce hoda izvan vašeg tijela.“
– Ellen Cantarow

Prevela: Saša Leper

Rita Templeton / Scary Mommy

Foto: Unsplash

Taj citat mi dođe kao udarac u stomak, naročito danima poput ovog kada mi je skoro pa muka od težine njegove istinitosti. Jutros sam svoje srce stavila u autobus, plačući, i poslala ga u školu skupa sa sinom koji pati od anksioznosti i imao je težak početak dana. Preklinjao me je da ga ne tjeram da ide u školu… ponovo. Svaku suzu koja je izašla iz tih toplih smeđih očiju osjećala sam duboko u sopstvenoj duši, a svaka kap mi je bila kao udarac noža.

Najviše na svijetu sam poželjela da mogu učiniti da obaveze nestanu, i njegove i moje, i da se mogu maziti s njim dok se ne smiri. Ali to nije moguće. Ne mogu mu dozvoliti dan za mentalno zdravlje svaki put kad mu dan počne uz teškoće.

Zato što sam mama i zato što je to ono što mi radimo, prikrila sam sopstvene emocije, zagrlila ga i ohrabrivala ga da će vidjeti prijatelje, da će ići na fizičko (što obožava) i da će moći izaći sa časa i razgovarati sa savjetnikom ukoliko mu to bude bilo potrebno.

„Biće bolje. Popraviće ti se dan, obećavam“, prošaputala sam, a glas mi je bio ubjedljivo miran i ohrabrujući. Progurala sam ga kroz vrata i ušao je u autobus, brišući suze rukom.

Kad je autobus poodmakao spustila sam masku i dopustila poplavu za koju sam znala da dolazi. Nisam plakala zato što su mi problemi mog sina pokvarili jutro; plakala sam zato što je moj sin uopšte imao probleme. Zato što je to jedna od onih stvari na koju vas niko ne pripremi kada postajete roditelji: šta god da se dešava vašem djetetu, vi to osjećate. Duboko.

Nijedan vodič vas ne može pripremiti na to. Niko mi nije rekao da prvi put kad budem vidjela da moje dijete pati da će mi veličina moje sopstvene reakcije oduzeti dah. Znala sam da će me porod boliti. Nisam znala da će dugoročni emocionalni efekti majčinstva biti daleko bolniji.

Kada vaše dijete pati, vi patite. Nije to posredni bol ili neka ublažena tupa empatija. Oštro je kao da se dešava upravo i samo vama.

Ali ne samo da osjetite ubod svakog odbijanja, razočarenje svakog gubitka, agoniju svake borbe – osjećate i prateću krivicu zbog svoje reakcije.

Da li sam uradila dovoljno? Da li sam rekla šta je trebalo da kažem? Da li sam odgojila svoje dijete da bude dovoljno otporno i preživi i ovo?

I naravno, teret bespomoćnosti koji dolazi uz saznanje da im tu ne možete pomoći. Sami moraju biti sopstvene bitke, ali i dalje vi krvarite.

Naše muke su neopjevane, naše rane se zacjeljuju same, jer naša djeca nisu ni svjesna koliko osjećamo za njih. Nemaju pojma da zločest komentar njihovog drugara iz razreda i nas boli kao i njih, skupa sa strašnim razočarenjem gubljenja važne utakmice ili naročito drage sitnice ili dobrog prijatelja koji nas režu iznutra.

Moj sin ne zna da sam prvih dvadeset minuta na poslu jutros provela jecajući ispred računara jer ne mogu magično ukloniti njegove probleme. Ili da su mi se misli uporno vraćale na njega čitav dan u nadi da mu nekako nevidljivo mogu pomoći i utješiti ga.

Divno je imati tako jake emocije za nekoga drugog, ali to takođe garantuje da ostatak života nikada više nećete moći brinuti samo za sebe. Vaši problemi nikada više neće biti vaša jedina briga. Odlučili ste se da cijelog života dijelite agoniju slomljenog srca vašeg djeteta i radite to u tišini jer nikako ne želite da učinite da se oni osjećaju još gore.

Pojma nisam imala da će me njihova bol toliko boliti. Nisam to pročitala ni u jednoj knjizi o roditeljstvu.

Ali možda je tako i bolje.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije