KulturaLjudinajnovijePojaveRadoznala Lola

Šta bi se desilo sa Šekspirom da se rodio kao žena?

Žene nikad nisu imale luksuz da očekuju da sve što je potrebno za stvaralaštvo jeste dovoljno vremena koje će provesti same sa sobom.

Prevela: Saša Leper

Brigid Schulte / The Guardian

Foto: Shelby Miller / Unsplash

Prije nekoliko mjeseci sam se borila da u svom prepunom danu nađem vremena za pisanje, pa mi je kolega predložio knjigu o dnevnim ritualima velikih umjetnika. Ali umjesto da mi pruži inspiraciju kojoj sam se nadala, ono što mi je najviše zapalo za oko kad u pitanju ovi kreativni geniji – uglavnom muškarci – zapravo nisu njihovi rasporedi ili dnevne rutine, već raspredi i rutine žena koje su bile u njihovim životima.

Supruge su ih štitile od ometanja; sobarice i kućne pomoćnice su im donosile doručak i kafu u bilo koje doba; dadilje su im pazile djecu i vodile računa da im ne smetaju. Ne samo da je Marta Frojd svako jutro pripremala Sigmundu šta će obući, već mu je čak i stavljala pastu za zube na četkicu. Kućna pomoćnica Marsela Prusta, Selest, ne samo da mu je svaki dan donosila kafu, kroasane, novine i poštu na srebrnom poslužavniku, već je i uvijek bila tu kada bi on poželio da priča sa nekim, ponekad i satima. Neke žene se pominju samo po onome šta su morale trpiti, poput supruge Karla Marksa – koja u knjizi nije ni imenovana – a koja je sa njihovo preživjelo troje od šestoro djece živjela u bijedi dok je on dane provodio pišući u Britanskom muzeju.

Foto: Aaron Burden / Unsplash

Gustav Maler se oženio prosperitetnom mladom kompozitorkom po imenu Alma, a onda joj zabranio da komponuje, govorivši da u porodici može biti samo jedan kompozitor. Umjesto toga, od nje se očekivalo da kuću održava u apsolutnoj tišini za njega. Nakon popodnevnog plivanja, zviždanjem bi dozvao Almu da mu se pridruži u dugačkim tihim šetnjama dok je komponovao u glavi. Ona bi satima sjedila na grani drveta ili u travi, ne usuđujući se da mu ometa. „Takva se borba odvija u meni!“, pisala je Alma u svom dnevniku. „I očajnički žudim za nekom ko će misliti na MENE, ko će mi pomoći da pronađem SEBE! Spala sam na nivo kućne pomoćnice!“

Za razliku od umjetnika, koji su se kroz život kretali kao da je neometano vrijeme za njih njihovo Bogom dano pravo, dani i životne putanje nekolicine umjetnica koji su prikazani u ovoj knjizi su često ograničeni očekivanjima i dužnostima doma i njege.

Džordž Sen je uvijek radila kasno naveče, što je počelo još kada je bila tinejdžerka i morala njegovati svoju baku. Kada je tek počinjala, vrijeme koje je Fransin Proz mogla provoditi u pisanju je bilo ograničeno odlaskom njene djece u školu i povratkom kući. Alis Munro je pisala u onom oskudnom vremenu koje je mogla da „ukrade“ između održavanja kuće i brige za djecu. Pa i Maja Andželou se uspjela oduprijeti spregama doma tako što ga je napustila i smjestila se u običnu hotelsku sobu kako bi mogla da razmišlja, čita i piše.

Foto: Kat Stokes / Unsplash

Čak i Antoni Trolop, koji je poznat po tome što bi svakog dana napisao 2000 riječi prije osam ujutru, tu naviku vjerovatno stekao od svoje majke koja je u 53. godini života počela da piše kako bi izdržavala svog bolesnog muža i njihovo šestoro djece. Svaki dan bi ustajala u četiri ujutru i dovršavala rad na vrijeme da porodici posluži doručak.

Pomislila sam na sve knjige, slike, muziku, naučna otkrića, filozofiju o kojoj sam učila u školi – za se su bili zaslužni muškarci. I shvatila sam: ne radi se o tome da žene nisu dovoljno talentovane da ostave svoj trag u svijetu ideja i umjetnosti. Prosto nisu imale vremena za to.

Kroz istoriju je vrijeme kojim raspolažu žene bilo isprekidano kućanskim poslovima, brigom o djeci i porodici. One su bile te koje su održavale veze sa porodicom i zajednicom i njegovale te odnose. Za stvaranje je potrebno duže vrijeme bez prekidanja, vrijeme za koncentraciju, vrijeme kojim možete da raspolažete po sopstvenom nahođenju, vrijeme koje možete kontrolisati, a to je luksuz koji žene nikada nisu mogle očekivati, bar ne bez prebacivanja i kritika na račun sebičnosti.

Čak i danas, širom svijeta, veoma je velik broj zaposlenih žena, ali i dalje one provode gotovo duplo više vremena obavljajući kućanske poslove i brinući se o djeci nego muškarci, a ponekad i daleko više.

Jedna studija koja je ispitivala 32 porodice iz Los Anđelesa je pokazala da slobodno vrijeme majki bez ikakvih prekida u prosjeku traje najduže 10 minuta. Sociologinja Džoja Mizra je mapirala dnevne živote akademika i zaključila da je radni dan profesorica daleko duži nego profesora, ako se uzme u obzir i sav neplaćeni rad kod kuće. Otkrila je čak i da iako i profesori i profesorice otprilike provedu jednaku količinu vremena na poslu, vrijeme žena je više iscjepkano i isprekidano jer se više bave mentorskim i društvenim radom kao i predavanjem. Muškarci veći dio radnog dana imaju nesmetano vrijeme za koje mogu da razmišljaju, istražuju, pišu, stvaraju i objavljuju kako bi se proslavili, objavili svoje ideje svijetu i radili na karijeri.

Foto: Hannah Olinger / Unsplash

Feministički istraživači su takođe otkrili da mnoge žena ne smatraju da uopšte zaslužuju duže periode vremena za sebe, za razliku od muškaraca. One smatraju da treba da ga zasluže, a jedini način da to postignu jeste da stanu na kraj beskrajnoj listi obaveza: kako piše Melinda Gejts u svojoj novoj knjizi, svakodnevni zadaci koji ubijaju snove života.

Pitam se da li se kod nas žena radi „samo“ o nedostatku vremena i tome da smatramo da slobodno vrijeme trebamo dobiti tek kad ga zaslužimo, a i tada uglavnom ne mnogo bez prekida, ili je tu po srijedi još jedna stvar. Da li možda smatramo da naše priče ne zaslužuju da se čuju, da nisu dovoljno dobre?

Često se pitam da li bi žena koja je napisala pažljivo posmatran roman u šest tomova o sopstvenom životu dobila istu pažnju i međunarodno priznanje kao norveški pisac Karl Uve Knausgor, autor Moje borbe.

Virdžinija Vulf je jednom pitala šta bi se desilo sa Šekspirom da se kojim slučajem rodio kao žena ili da je imao jednako talentovanu sestru. Sjetite se samo muzičkog čuda od djeteta Nanerl Mocart čije je rane kompozicije njen brat Volfgang hvalio kao predivne, a koje su izgubljene ili nikada nisu ni doživjele svjetlo dana jer su nestale u braku koji se od nje očekivao a koji je bio bez ljubavi.

Foto: Patrick Fore / Unsplash

A da to zaista i jeste tako pokazuje i činjenica da sam ovaj esej pokušavala smisliti i napisati duže od četiri mjeseca. I svaki put kad bih sjela da počnem dobila bih uspaničeni poziv ili mejl od muža, sina ili kćerke; moja majka koja se bori sa nepoznanicama i beskrajnom papriologijom svoje nove situacije udovice; banka; ili automehaničar su me obavještavalo o nekoj novoj hitnoj situaciji koja zahtijeva mogu pažnju bez odlaganja kako se ne bi pretvorila u katastrofu.

Takođe se pitam: šta bi se desilo da zaista uložimo trud i napore da napravimo svijet u kome sestre Šekspira i Mocarta ili bilo koja druga žena može uspjeti?

Šta bi se desilo kada bi žene imale više vremena da provedu same sa sobom, da slušaju i bilježe svoje priče i ne sumnjaju u njihovu vrijednost?

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije