Ljudski odnosinajnovijePorodicaŽivot

Dugo nisam srela odraslije ljude i čistiju ljubav od ove danas

– Možeš li molim te otići u jednu kućnu posjetu
kod neke djece?
– Kako misliš kod djece?
– Zvala me njihova tetka, žena je u Doboju, a
oni su tu negdje kod…

Redakcija

facebook/ Ana Tikveša

Zamolila me,
da im neko pomogne oko bebe.
Mada, nisu oni bas ni djeca, njemu je 19 njoj 18.

– Naravno da su djeca, pomislih odmah na svoje
mladunče.
Djeca bolan, jašta nego djeca.

Zaseok x, selo y.

Stižem poslije sat vožnje. „Otac dijete” me
čeka kod “glavnog” puta.
Iz golfa dvojke, bijele boje, izlazi momčić.

– Jesi li nas jedva našla?
Ma jok, čini ti se, mislim.

Pruža mi ruku koja je stara sigurno 55 godina. Lice potamnilo od sunca, kosa ošišane na keca. Zubi mu se bijele k’o sa reklame za kolgejt.
-Jovan.
– Ana.
Ne moraš sa maskom, kod mene toga nema.

Foto: pexels

Nema ni kod mene, ne izgovaram, ponosna na sebe što po koja riječ i može ostati s ove strane.
-E a sad za mnom.
– Šta, još nismo stigli?

Bože mili, šta sve ovom životiću neću prirediti? Zašto nisam jednostavno odbila? Nisam zbog sebe koja je rodila sa 19. Znam kroz šta prolaze.

Putovali smo do kućice od ćerpiča još desetak minuta.
Kada smo konačno stigli pred malo zeleno dvorište, ugledah neko čudo od psa skoro moje visine. Preuveličavam.

-Možeš li ga svezati, molim te!?
– Odrasla žena, a boji se običnog kera?

Dopala mi se neposrednost ovog dječačića puno više od njegovog “običnog kera”. Čega se sve boji ova “odrasla” žena, ne bi vjerovao.

– Nemam ti ga ja gdje zatvoriti niti vezati, nije ti to gradska džukela pa da napada sve i svakog. Neće ti ništa, kad ti kažem.
Bravo Anči, samo naprijed! Došla sam u ovo ne znam ni ja šta da bih ovdje okončala. Od jednog „malog” psa.

I stvarno, ulazim u dvorište, zalajao je koji put, “dječak otac” podviknu Džeko, i ovaj zasta kao ukopan.
Do mene je. Ne vjerujem ni sebi ni drugima.

Na štriku desetine bijelih pelena. Miris tek opranog veša uvijek miriše na dom.
Ispred vrata gumene čizme, papuče i plave starke koje glume papuče.
Plač bebe čujem još na kapiji.

„Mama dijete” leži u krevetu i nalik je
svakoj porodilji. Blijeda, iscrpljena, sa, ne graškama nego lopticama znoja.

Foto: pexels

Nada. Zove se Nada. Poneku riječ prozbori, ako je upitam. I sve mi je jasno.
Jovan joj prilazi i ljubi je. Ona se osmjehuje i grli ga kao da ga nije vidjela mjesec dana. Djeca, pa i kako bi drugačije?

Nisu djeca, nego ljubav, popravljam misli.
– E hajde da vidim bebu i da je kupamo.

– A nismo mi tebe zvali zbog bebe.
– Nego?
– Zbog Nade ..i grudi. Aman da tu nešto ne štima.
– A šta ćemo sa bebom? mislim na sve one radnje koje inače obavljam u ovakvim posjetama.

– To sve ja radim. Kupam, presvlačim, sve znam. Ja i kuvam dok se ona ne oporavi. A znaš kakvu gibanicu moja Nada pravi. Nego de vidi to. Jedna komšinica nam rekla da stavljamo kupus, pa smo to i radili. Ali nema vajde!

Usput saznajem da je Nada iz jednog sela u Srbiji, upoznali su se kad je Jovan radio na nekoj kući. Moler, zidar, poljoprivrednik, drvosječa. To je ovaj momčić, sa 19 godina. Otac mu je živ, ali pije baš. Majka je umrla kad je imao dvije godine od raka dojke.

– Kasno saznali jebiga, kaže.
Sad se brine za Nadu, da nije ne daj Bože to.

Ćutim, uzdišem i radim što najbolje znam. Nada uzdiše, trpi, jednom rukom drži moju, drugom stisće posteljinu na kom leži.
Jovan je pored kreveta i ljubi joj ruku koja se grčevito drži za plahtu.

– De i meni pokaži kako treba, pa da joj to ja rješavam.
Progovaram napokon, šta treba da rade, kako dalje, na pumpicu za izmlazanje ne smijem ni da mislim.

Potvrđujem da je kupus odlična stvar u ovim situacijama, da moraju biti obazrivi.
– Kako nećemo, rodila mi ovakvo dijete moja Nada. Volim ih ko Gospoda Boga!

Brišemo loptice znoja, i Nada, i ja. Napokon, vidim olakšanje na njenom licu, i radujem se kao nikad, jer po prvi put osjećam istinsku sreću zbog onog što radim.

– Šta ćeš popiti?
– Ma ništa, žurim.
– E ne može tako, prvi put nam u kuću ušla i ništa.

Sipa mi domaći sok od džanarike u čašu i iznosi na tacni.
Uz sok saznajem da čekaju da prođe ova situacija sa “gripom”, pa da on ide u Njemačku kod rođaka na bauštel. Kada beba „jakne”, onda će i njih dvije s njim.

– Čuo sam na televiziji i Novak Đoković i žena mu, zaraženi.
– Da, valjda.
– Ne jede narod dobro i ništa ne rade, a hoće da budu zdravi. Mi imamo jednu kravu, zlata vrijednu!

Svoje kokoši, i Bog da te vidi. Vidiš onu baštu, to ti je sve neprskano i domaće. Samo da ne bude više kiše i ne daj Boze leda.

Izlazim iz kuće, Džeko me i ne gleda.
– Ako vam budem trebala slobodno zovite.

– Fala ti, sami ćemo, sad sam vidio kako ti radiš.
Jovan me prati do kapije sa kesama punih povrća.

– Ponesi, ti ovo u gradu nemaš.
– Hvala vam za ovo danas, prošaputah.

I opet prolazim kroz one pelene na štriku.
Sad znam da miris svježe opranog veša, ne miriše samo na dom, nego i na ljubav.
Jovanovu i Nadinu.

I shvatih da dugo nisam srela odraslije ljude i čistiju ljubav od ove danas.

Preuzeto sa: facebook.com

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije