Svi pogledi uprti u njega, jer je očito da tu ne pripada.

E takav je nekada osjećaj biti žena (samo bez pištolja i moći države iza tebe). Žene u javnom prostoru su često žene u muškom prostoru – anomalije, iznimke, drugačije, druge.

Prije nekoliko godina sam u Sanskom Mostu ušla u kafanu u kojoj je iznad šanka stajao znak – Mlađima od 18 i ženama preko 65 ne točimo alkohol. Pričam to kolegici i ona se prisjeća kako je u njenom gradu kafana imala dvije sobe – javnu i za “dame.” “Damska” je bila nazad.

Ona je, kako se nije osjećala kao dama sjedila sa muškarcima – iz bunta. Isto kao što sam ja iz bunta u 10 ujutro u Sanskom Mostu popila lozu.

I iz bunta i dalje izlazim na mjesta na kojima smo Dunja i ja jedine žene, gdje nas se toleriše jer smo mlade i simpatične, i znamo dovoljno Tominih pjesama, ali gdje, u suštini, nismo poželjne. Ili možda nije iz bunta, već iz navike.

Jer bojno polje nam nisu samo kafane. Bojno polje mi je i put iz kafane do kuće. Nosim ključeve između prstiju dok hodam i pitam se da li bih se stvarno mogla odbraniti njima. Stojim na dnu stepenica i gledam grupu tinejdžera koji stoje na sredini.

Zamišljam da sam Ahilej i da glancam svoj štit. Izrezbarene glave Patti Smith i Sylvie Plath, Fridino Cvijeće. Neću štit, hoću oklop. Neću oklop, hoću plašt nevidljivosti. Neću da se branim, hoću da me nema, da me ne vide.

Zašto žene imaju mnogo češće poremećaje u ishrani nego muškarci? Da, dio toga je posljedica nerealnih standarda ljepote i medijski pritisak, ali drugi dio je potreba za nestajanjem, nevidljivošću, za tijelom koje više nije žensko, koje ne privlači pažnju, ne odstupa od muške norme.

Potreba da mi ulica više ne bude front, i da svaki izlazak ne bude bitka. Udahnem, i penjem se uz stepenice. Informišu me da imam dobro dupe. Izdahnem kada uđem u stan.

Stigla kući ok.

Jedna drugoj javljamo, provjeravamo, brinemo. Jedna drugoj pričamo i jedna drugu tješimo. Umjesto pozdrava jedna drugoj govorimo – pazi se. Nikada nisam čula svoje drugove da se kada krenu kući pozdravljaju kao da idu u rat.

Foto: pexels

Na prvoj godini fakulteta je par ulica od mog doma ubijena djevojka. Našli su je u žbunju. U dom je došla policija i fakultetska osiguravajuća služba sa kutijom zviždaljki protiv silovanja. Podijelili su nam i objasnili kako da ih koristimo.

Veliko dugme ako pritisnemo pišti, kada pustimo prestane. Ako pritisnemo sa strane pišti stalno. Može da pluta na vodi. Ako pritisnemo sa strane i pustimo niz vodu – pištaće. Baterija može trajati dva dana. Dva dana pištanja.

Ubijena djevojka je ugušena – umrla je odmah. Ali da ne bi došlo do toga – izlazite u grupama, nemojte se vraćati same, u klubovima pazite svoje piće, i svoje stvari, i svoje drugarice, i svoje tijelo, usta, grudi, stražnjicu, kosu – da sam hobotnica, sa sedam očiju i tri mozga, ne bih mogla da pazim na sve potencijalne opasnosti.

U sali su samo djevojke. Sjedimo, sa pištama protiv silovanja u rukama i klimamo glavom.

Drugarica svog partnera uči da kada vidi djevojku samu na ulici pređe na drugu stranu da bi se ona osjećala sigurnije. On je uvrijeđen. Pokušavamo mu objasniti da smo mi prestravljene.

Navikneš se. Navikneš se na strah i nelagodu. Navikneš se da ti u dva popodne u Alipašinoj lik iz druge trake dobaci da imaš dobre noge i da se cijela ulica okrene. Navikneš se na ključeve u rukama. Navikneš se da slušaš priče drugarica o svakodnevnim incidentima.

Navikneš se, ali opet, ponekad nešto pukne, i kažeš, odreaguješ – i u većini slučajeva, ako muškarcu kažeš da ti je neko dobacivao na ulici, svjesno, ili nesvjesno, pogledaju šta nosiš na sebi, onda slegnu ramenima i kažu – pa dobro, nije sad tolika drama, njima je to kompliment.

Sa svakodnevnim seksizmom se borimo u svojim privatnim prostorima, koji su uglavnom ženski, solidarni i sigurni. Kada sa svojim iskustvom svakodnevnog seksizma uđemo u javni, muški prostor – iskustvo postaje incident, individualan i izniman.

I treba tako mnogo energije da pokažeš da je to svakodnevnica, a ne iznimka, tako mnogo truda da objasniš da nije problem jedan muškarac, niti jedno dobacivanje, već kultura koja to ohrabruje, toleriše i pravda.

Tako mnogo energije da objasniš da je i njihova reakcija problem, ali i da to ne govoriš jer te drma PMS, nego jer si ljuta i isfrustrirana.

Tako mnogo energije da objasniš da tvoja ljutnja i frustracija, tvoj bunt i instikt za preživljavanje nisu proizvod jedne noći, već godina u kojima se boriš za prostor za svoje tijelo u javnom prostoru – prostor u kojem tvoje tijelo ne bi bilo drugo, naspram muškog, drugačije – predmet pogleda i uzvika. Zato je naša svakodnevna borba gotovo nevidljiva.

Nemamo dovoljno snage i boriti se i govoriti o tome na način koji je patrijarhatu prihvatljiv – objektivno, odmaknuto, kao da nas ne dodiruje i kao da nas se ne tiče. Možda je upravo zato izjava navijača Želje da žene ne mogu na južnu tribinu bila toliko iznenađujuća muškarcima, ali mnogo manje iznenađujuća ženama.

Da, njihova izjava je izravni seksizam. Da, užasno je problematična, iz nekoliko razloga. Prvo, jer je razlog njihovog isključenja žena to što predviđaju nasilje, koje se vidi kao muški domen.

Nasilje je oblik potvrđivanja muškosti (u kontekstu toksičnog maskuliniteta) i samim tim ne može biti nešto što je otvoreno ženama.

Žene se isključuju da bi se zaštitile, što je užasno patronizirajuće, prvo: jer im oduzima pravo na agens i donošenje odluka o preuzimanju rizika i sopstvenoj sigurnosti, a drugo: jer je takva vrsta “zaštite” ograničena na utakmicu – navijačice neće biti zaštićene od svakodnevnog seksizma i nasilja na ulici, ili unutar navijačkog pokreta – njihova sigurnost van stadiona se ne problematizira.

Njihova iskustva, koja su ženska, ali ne i navijačka, nasilje koje je svakodnevno, a ne iznimno, se i u izjavi, i u narativu koji je okružuje, potpuno gube.

Seksizam koji je vidjiv je najmanji problem. Seksizam koji je izravan – natpis u kafani, izjava Navijača – ti seksizmi dobiju pažnju, ti seksizmi se prepoznaju i prozovu, ali oni svakodnevni, sa kojima se borimo od jutra do mraka, sa kojima živimo i protiv kojih postojimo – o njima se u javnom prostoru ne priča.

Ne pričamo o tome kako kod nas još uvijek postoje implicitno muški prostori – koji nisu samo navijački, već i novinarski, spisateljski, politički; ne pričamo o kulturi seksizma unutar navijačkih pokreta, iskustvima djevojaka koje su aktivne navijačice, o činjenici da koliko god pjevaju navijačke pjesme i nose majice, uvijek će biti druge; ne pričamo o nasilju u vezama, o tome kako osigurati pristanak tokom seksa, kako razgovarati o povredama.

Prošle godine sam kolegi rekla kako je većina žena koje poznajem preživjela neki oblik seksualnog nasilja. Bio je šokiran. Nevjerica. Nije znao da je to tako često. Pitala sam ga da li je ikada sa svojim partnerkama i prijateljicama pričao o tome – nije. 

Pitala sam da li je ikada sa prijateljima pričao o tome kako oni osiguraju da se djevojke osjećaju dovoljno sigurno da im kažu ne – nije. 

Pitala sam kako može biti iznenađen kada je i pored sve feminističke literature koju je pročitao uspio cijeli život provesti bez da se zapita kakva su to ženska iskustva svakodnevnog seksizma i nasilja, kakva je naša privatna borba, kako izgledaju žrtve i gubici unutar četiri zida. Kako može biti iznenađen nečim o čemu nikada nije pokušao ništa saznati?

Muški šok izjavom navijača je baziran na idealiziranoj i pomalo naivnoj slici svijeta – na muškoj slici ženskoj svijeta – u kom je seksizam tu ponekad, u iznimnim slučajevima, zbog loših muškaraca.

Ono što ne shvataju je da je seksizam sveprisutan i da svi muškarci imaju određene slijepe tačke, koje su posljedica njihove muške privilegije (kao što ja imam određene slijepe tačke koje su posljedica moje klasne privilegije) i da svi manje, ili više učestvuju u reprodukciji svekodnevnih seksizama.

Ne shvataju da nama treba solidarnost koja će krenuti od njih samih, od preispitivanja njihovih postupaka, postupaka njihovih prijatelja; solidarnost koja će prozvati seksistični komentar ili sliku na fejsbuku koji je postavio poznanik, ili prijatelj – treba nam solidarnost koja će premjestiti dio muške borbe protiv seksizma u privatni prostor i tako nama dati i energije i prostora da o svojim borbama i iskustvima pričamo i pišemo javno.

Preuzeto sa: bonamag.ba