Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO životu

“Boj se ovna, boj se govna…”

Od kad počnemo da poimamo svijet, plaše nas.

Nemoj. Ne. Doći će Babaroga, vještica, policija.

Jedna totalno nekorektna prijetnja kojom su mene plašili: „Doći će Cigani“.

Jelena Despot

Nastavak je bio da će me prodati i odvesti u Italiju, ukoliko ne budem slušala. Pandemiju na stranu, Italija uopšte ne bi bila tako loša ideja.

Djetetu je lakše zaprijetiti i usaditi mu neki strah nego mu racionalno objašnjavati zašto neko ponašanje nije dobro. I tako od malena u sebi počneš da nosiš strah koji treba da upravlja tobom.

Mene su plašili govoreći i da će doći pop da mi odsječe jezik ukoliko ne budem slušala. Kada bi sveštenik došao u svoje redovno godišnje osveštavanje kuće za mene je to bila trauma. Na kraju je jadni čovjek uspio da me odobrovolji nekim privjeskom sa likom Svetog Save.

Nije disciplina loša stvar ali je strah prilično loša emocija koja treba da te vodi kroz život. A to se nastavlja, samo poprima neke druge oblike.

U školi se djeca motivišu da uče, kaznom. Ukoliko ne budeš dobar učenik, bićeš kažnjen. Ukoliko dobiješ jedinicu roditelji će ti nešto uskratiti. Zar ne bi bilo ljepše da znaš da će te nečim nagraditi ukoliko budeš dobar.

Dobro se podrazumjeva, a loše se sankcioniše. Cijelu svoju osnovnu školu sam imala sve petice. Na kraju sam dobila Vukovu diplomu. Sa svakom pohvalom mojih nastavnika sam rasla i željela da budem bolja. U mojoj kući se to podrazumjevalo, jer je „Jelena voljela da uči“. Nije Jelena samo voljela da uči. Voljela je da bude dobra, da bude pohvaljena. Kao dijete nisam mogla da razumijem zašto bi neko dijete kada razred završi peticom dobijalo bicikl, a ja sam ponekad dobijala bravo.

Nisu me plašili nikakvom kaznom dok sam bila dijete, ali sam se sama plašila da ih ne razočaram. A znala sam da bih sa nekom četvorkom u đačkoj knjižici. Kao da je to bilo ono što me definiše. Tako se desilo da sam imala „omanji nervni slom“ kada sam izašla na prvi ispit na fakultetu i nisam položila, a sve to od treme i straha „šta će se desiti ako padnem“. Da me ne razumijete pogrešno, niko me nikada nije forsirao, sama sam sebi namentula ono što sam mislila da se od mene očekuje i pomnožila sa deset.

Nemoj u mrak, nemoj onom ulicom, nemoj daleko, nemoj duboko.Kada bi čovjek slušao svaki taj strah koji bi neko želio da ti usadi, najsigurnije bi bilo i da ne izlazi iz kuće.

Ja sam se dugo plašila i postoje i dalje neke stvairi kojih se plašim, a kojih želim da se riješim. Plašila sam se samoće, napuštanja. Plašila sam se da ću izgubiti posao koji i nisam voljela. Taj strah je završio tako što sam posao napustila sama. Iz ove pozicije mi je žao što to nisam učinila poslije prve nelagode na radnom mjestu.

Ali zašto nisam. Zato jer nas plaše sa nemoj, ćuti, dobro je. Neki nemaju ni takav. Nemoj da biraš. Važno da je redovna i da se uplaćuju doprinosi.

Po tom principu se kod nas sklapaju brakovi, radni odnosi, vodi politika. Zbog toga što smo građani neke „nazovi siromašne države“ mi nismo ni zaslužili najbolji mogući život jer „šuti ovo je Bosna, važno da ne puca“. Neko nema ništa pa bi za tebe trebalo biti dobro i ono što te „zapalo“.

Princip straha nas je prije nekoliko mjeseci držao u kućama. Zašto? Jer je neko drugi rekao da ne izlazimo. Kada nam je rekao da smijemo, zaboravili smo sve, iako je bolest i dalje bila tu i raširenija nego inače. Ali neko je umjesto tebe odlučio da ne treba više da se plašiš. Kao što je umjesto tebe odlučio i da treba.

Princip manje vrijednost, koji ide ruku pod ruku sa strahom,  nam svako malo plasira neku glupost kojom treba da se oduševimo. Neku baru na Manjači kojom treba da budemo oduševljeni jer „je to Manjača, a ovo je Bosna“. Stotinjak metara seoskog puta. Ili nekoliko desetina kilometara autoputa, jer zaboga nismo imali ni to. Uslovnom bolnicom. Pitkom vodom. Kanalizacijom. A iz straha ćutimo. Iz straha to doživljavamo kao nagradu, a ne kao nešto što nam i pripada i što je na kraju plaćeno „državnim novcem“, a ne novcem pojedinca. To za nas nije trebala da bude nagrada, već obaveza onih koji rukovode.

Na poslovima moraš da ćutiš da ne dobiješ otkaz. A nema veće sramote, a Boga mi ni kazne. I tu te plaše i tu ti prijete, umjesto da te stimulišu i motivišu sistemom nagrade. To funkcioniše tamo negdje u svijetu, od kojeg smo hiljadama godina daleko. Jer smo od malena ispranog mozga. Ne samo mi, već i naši roditelji, i njihovi roditelji i roditelji njihovih roditelja.

Da li ima „lijeka“? Ima.

Sa radošću svjedočim da postoje neki divni roditelji koji razgovaraju sa svojom djecom. Koji slušaju svoju djecu. Koji su prestali da djecu vaspitavaju udarcem po guzi jer su pošarali zid. Sa radošću svjedočim da se djeca i dalje igraju u pijesku i u blatu iako će se uprljati. Valjaju se po travi iako postoje krpelji i ne drže se djecu pod staklenim zvonom.

Možda za njih ima nade. A možda će i oni usput na svoja leđa natovariti brdo tereta koji će kao odrasli morati da sortiraju i odbace ono što ne treba.

Strah je ponekad dobar i umije da te zaštiti. Ali tvoje srce…Ono ipak nepogrješivo zna gdje ti je mjesto i koji je tvoj put.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije