Pusti, pusti modu, a pusti i selo neka priča
Danas je moja mama nakon 100 godina došla u kuću u kojoj živim na kavu.
I ona i ja smo prvi put nakon toliko godina zamijetile kako kuća odzvanja od smijeha, dječjih koraka, naših koraka, miris večere i sutrašnjeg ručka u kuhinji i mojoj kosi, iako dugo nisam kuhala i zaista prezirem kuhati, dok je on kosio travu i nije mi pokosio cvijeće ni drveće.
U kući nije bilo „onog prethodnog“, a ja sam se prestala zašto se zapravo ljudi okreću za nama na ulici zbog „ovog novog“.
Nisu bili sa mnom kad sam s „onim prethodnim“ u tišini potpisivala neke dokumente o skrbi za naše dijete. Tišina u toj prostoriji je podsjećala na tu kuću u kojoj sam živjela s njim, a pratila nas je i do suda.
Htjela sam mu reći nešto, ali sam znala da će šutjeti.
Htjela sam reći nešto tom mom ubojici. Kojem, od toliko ubojica mene…? Reći ćemo, jednom od previše njih. Voljela bih kad bih mogla reći najvećem i najgorem, ali svi su bili najveći i najgori.
Rekao je da će učiniti sve da budemo sretni, ali nije mogao ni skloniti tanjur za sobom.
Zavarao je sve ljude koji su nas poznavali tako da mi nikad više ne vjeruju kada kažem istinu, nego samo kada lažem.
On me naučio lagati.
Zato sam vjerojatno toliko lagala i sebi.
Foto: pexels
Da nije strašno kada me ostavi tijekom trudnoće, jer je zauzet i ima svojih problema.
Da nije strašno da moja mama plače kada joj se vratim, a i kada nakon toga opet odem njemu.
Da nije strašno kada me nakon poroda nitko ne dočeka „doma“.
Da nije strašno kada idući dan idem u podrum po kantu s drvima, unatoč rani tamo dolje.
Da nije strašno kada ostanemo bez drva. Da nije strašno kada nam isključe struju.
Nije strašno ni kada nam njegova obitelj ne želi posuditi drva da okupamo bebu, iako smo potrošili posljednju cjepanicu.
Nije strašno kada me njegova obitelj ne voli i ne posjećuje naše dijete. Navodno nisu posjećivali naše dijete jer im se ja ne sviđam, tako sam čula.
Stvarno nije strašno. Ali stvarno.
Hej.
Nije strašno ni kada me vara u mislima, riječima i na djelima.
I stvarno nije strašno kada se odreknem svega, samo da bi živjeli nesretno do kraja života. Samo da ostanemo zajedno. Da ne širimo tu nesreću na druge ljude.
Nije strašno ni kada ostanemo bez svih prijatelja. Bez posla.
Nije strašno ni konobariti ni čistiti tolete u trudnoći. Jer njega bole leđa, a dok leži, može pogledati sve porniće.
Nije strašno sva godišnja doba provesti u kući.
Nije strašno dojiti dijete suzama umjesto mlijekom.
Nije strašno ni naviknuti se na sve to. Zar ne prolazi i mnogo drugih žena isto?
Hej, tebi govorim.
Tebi, koji si mi za posljednju Novu godinu rekao da sam loša majka. Nekoliko puta, ali kao da je bilo bezbroj.
Tebi, koji si otišao svojevoljno, a drugima rekao da sam te otjerala.
Foto: pexels
Da, tebi koji nisi našao niti 5 minuta vremena da bi razgovarao sa mnom i rekao da trebamo razgovarati. Makar zbog djeteta.
Tebi, koji ne žali što me je izgubio, nego je sretan što me više nema.
Stvarno ništa od toga nije strašno.
Dok u vašem selu pričaju da sam te izbacila, a ti dobro znaš da si otišao. I dobro znaš šta si mi rekao na odlasku.
Ništa nije strašno.
Strašno je ono što se tiče onog tanjura.
Nikad ne bih tražila da ga opereš već samo da ga skloniš sa stola. A ne da se samo digneš kada završiš s jelom i nastaviš igrati Minecraft.
Tamo si izgradio cijeli svoj život i svijet, a u pravom nisi napravio ništa.
Dok u vašem selu pričaju da sam te izbacila, strašno je to što mi više ništa nije strašno.
Sada se opet smijemo u toj istoj kući.
