AktivizamFeminizamHrabra LolanajnovijeNaslovna vijest

Bivše žrtve trgovine ljudima u Indiji postale advokati kako bi se borile za pravdu

Žrtve zločina Komercijalne eksploatacije djece (ECE) danas teže ka tome da postanu vrhunski advokati. Njihove priče su različite.

Prevela: Saša Leper

Keshav Khanna / Indian Women Blog

Foto: Unsplash

Neke su bile dječije nevjeste koje su muževi prodali u prostituciju, neke su porodice poslale u nepoznate kuće kao pomoć.

Ali čini se da je svima zajednička jedna stvar, a upravo ona ih i gura da budu najbolje.

Sve žele pravdu.

Žele da studiraju pravo kako bi postale javni tužioci i zaustave zločine protiv djevojčica. Uživaju punu podršku Škole za pravdu. Ali to nije nikakva obična škola – oni sarađuju sa najboljim pravnim fakultetima u zemlji. Telefonski sam razgovarala sa njihovom nevjerovatnom  otvorenom Francis Gracias, izvršnom direktoricom indijskog Pokreta oslobodi djevojčicu.

Koliko je alarmantna slika Komercijalne eksploatacije djece u Indiji?

Francis Gracias: ECPAT je 2014. godine sproveo studiju koja je pokazala da 1.2 miliona djece svake godine preživi ovakve zločine samo u Južnoj Aziji. A ono što je još zapanjujuće je da taj broj iz godine u godinu samo raste! Ali, kao i inače kad su zločini u pitanju, samo jedan dio se zapravo i prijavi. U toku 2014. godine prijavljeno je 3345 slučajeva od kojih su samo 384 i završila na sudu. A od tih 384, stopa osuđivanja je tričavih 10-14%. Možete li to vjerovati?

Uz ovako niske stope kažnjavanja, gotovo da se razvija opšta nekažnjivost ovog zločina tako da niko više ni ne preza od njega. Kada bi bilo više sudskih slučajeva i osuda kriminalci bi više zazirali, međutim nažalost to sada ne postoji.

Kada je riječ o osudama, i sprovođenje zakona predstavlja problem. Postoje zakoni poput POCSO i ITPA, ali implementacija im je loša. Ponekad je to rezultat nedostatka volja policije, a ponekad objektivno nema dovoljno resursa.

 

Možete li to objasniti primjerom?

Francis Gracias: Postoje te specijalne jedinice pod nazivom Jedinice za borbu protiv trgovine ljudima koje bi se trebale rasporediti po svim distriktima. Na papiru, one treba da razbijaju lance trgovine ljudima, međutim nemaju dovoljno ni sredstava ni opreme. Kako bi se dodatno umanjila njihova specijalnost dodjeljuju im se obični slučajevi. U mnogim distriktima ih uopšte nema!

Na svu sreću, uglavnom su prisutni u većim urbanim centrima, međutim tu se moraju nositi sa političkim pritiscima.

Insfrastruktura koja je dodijeljena ovim slučajevima je u vrlo lošem stanju. Nedostatak resursa je ogroman, slučajevi se užasno nakupljaju, vlasti imaju previše posla i ne postoji dovoljno sudova specijalizovanih za ovakve slučajeve.

 

Foto: Himanshu Singh Gurjar / Unsplash

Da li ste se ikada Vi nosili sa rizicima ili prijetnjama zbog svoje borbe protiv ove mafije prodaje i prostitucije?

Francis Gracias: Na samim počecima, prije nego što sam osnovala Školu pravde, jesam. Naročito kada sam bila uključena u istrage na terenu, mnogim ljudima nisam išla niz dlaku. Potkazivala sam mnoge vlasnike i uvalila ih u nevolju.

Ali sam donekle i bila svjesna posljedica toga što sam radila. Znala sam da je velika većina tih zastrašivanja samo prazna prijetnja. Nisu mogli napadati muškarce pa bi samo pokušavali zastrašiti mene. Ali to im neće upaliti.

Srećom, otkad smo osnovali Školu pravde nisam dobijala prijetnje. Ali sigurna sam da kada nam se priključi više djevojčica i počnemo dizati više prašine da ćemo upasti u različite nevolje.

 

Priče žrtava naprosto slamaju srca. Recite nam više o traumama koje te djevojčice proživljavaju i kako se nose sa njima.

Francis Gracias: Pa, pozitivna stvar Škole pravde je što je većina djevojčica sa kojima radimo već rehabilitovana. Naročito se raduju budućnosti jer ih obrazujemo i učimo zanatstvu. Trauma je obično najintenzivnija u toku dvije faze: operacije spašavanja i tokom suđenja.

Djevojčice koje su sa nama su vrlo pozitivne u pogledu svog ishoda, ali i dalje žude za pravdom. Zbog toga su tako strastvene u svojoj želji da budu dio rješenja. Žele da pomognu drugim žrtvama. Iako je sistem njih iznevjerio, one nisu ogorčene na njega, već aktivno rade na tome da postanu dio istog tog sistema i poprave ga.

Foto: Aravind Kumar / Unsplash

Recite nam nešto o tome kako funkcionišu časovi za žrtve. Da li su ovo časovi uobičajeni za fakultet ili su neki posebni?

Francis Gracias: Želimo da ih upišemo na uobičajene časove na dobrim fakultetima. Vidite, dolaze iz različitih okruženja. Nekima pomažemo da polože CLAT (uobičajeni test za upis na pravo), a neke podstičemo da izlaze na univerzitetske ispite. CLAT je malo izazovniji jer zahtjeva više vremena za pripremu. Oni koji ga ne uspiju položiti upisuju pravo na državnim univerzitetima.

Lično sjednem sa našim stručnjacima za pravo širom zemlje kako bismo odredili sposobnosti svake djevojke. Onda razgovaramo sa pravnim fakultetima i kažemo im: „Naša djevojka je položila vaš prijemni ispit. Žrtva je dječije prostitucije i želimo da se udružimo sa vama kako bismo joj omogućili dobro obrazovanje.“

 

Kako upoznajete te djevojčice? Koji je proces upisa?

Francis Gracias: Trenutno imamo problem sa finansiranjem pa se moramo držati strogog procesa filtracije. Svoju djecu biramo iz domova za zaštitu i skloništa. Radimo sa njihovim terapeutima i savjetnicima. Provodimo mnogo vremena savjetujući ih, vodeći ih kroz čitav taj proces i brinući se o tome da one zaista žele da se upuste u to.

Svakako namjeravamo da vremenom proširimo proces filtracije. Trenutno nas nedostatak finansija značajno ograničava.

 

Identitet ovih djevojaka je razotkriven na vašoj internetskoj stranici. Da li ste sigurni da to ne predstavlja prijetnju po njihovu bezbjednost?

Francis Gracias: To je odlično pitanje koje brine mnogo ljudi. Vidite, mi smo po tom pitanju vrlo hrabra inicijativa. Čitava poenta je u tome da se skine stigma s kojom se nose žrtve. Međutim, njihov identitet otkrivamo isključivo uz njihov pristanak. Satima smo razgovarali sa svakom od njih kako bismo bili u potpunosti sigurni da su one u ovome koliko i mi. I jesu! Nikad neću zaboraviti šta mi je rekla jedna od tih djevojaka.

„Toliko toga sam već prošla da mi ovo zaista ne smeta.“

Foto: Braden Barwich / Unsplash

Ali, zar otkrivanje identiteta djevojke ne učini potencijalnim metama diskriminacije u društvu koje ih često smatra saučesnicima zločina?

Francis Gracias: Pa svakako se borimo da promijenimo ovakvu percepciju društva. Mnogi ljudi ove mlade žene vide kao prostitutke koje su to radile dobrovoljno, a ne kao žrtvu zločina koji se desio nad njima. Ni sama policija nema dovoljno razvijen ovaj osjećaj. Jedna osoba sa kojom smo pokušavali raditi ih je direktno nazvala prostitutkama ravno nama u lice. Zbog toga sarađujemo sa policajcima, advokatima, sudijama i drugima kako bismo im pokušali promijeniti mišljenje i razviti više prihvatanja za ove hrabre djevojke.

 

Postoji li ikakav program razvijanja osjetljivosti za predavače?

Francis Gracias: Sada kada se prva grupa ovih djevojaka upisuje na fakultete, počeli smo razgovarati sa administracijom. Pregovaramo sa njima i razvijamo im osjetljivost po pitanju borbi naših djevojaka. Osvještavamo ih o rizicima sa kojima se one suočavaju, ali ih i ohrabrujemo da budu dio revolucije. Želimo da što više podržavaju naše djevojke.

 

Mislite li da su i porodice često i nehotično uključene u ovaj zločin? Ako da, kako se može povećati ta osvještenost?

Francis Gracias: Pa definitivno se čini da to jeste tako. U našoj prvoj generaciji, 50-60% djevojčica je prodala njihova najuža porodica. Ili su ih lično prodali ili su direktno sarađivali sa kriminalcima. U mnogim slučajevima, djevojčice su udali dok su bile mlade, a onda su ih njihovi muževi prodali. Zato te djevojke više ne žele da imaju apsolutno išta sa svojom starom porodicom.

U oko 40% slučajeva u kojima je porodica nevina pokušavamo da stupimo u kontakt sa njima i pomirimo ih. U tim slučajevima uključujemo i porodicu u Školu pravde. Sve im ispričamo i sarađujemo sa njima da edukujemo djevojke.

 

Škola pravde hrabro pokazuje stvarna lica koja stoje iza brojeva i statistika. Strašno je kada čujemo da se 1 200 000 djece svake godine u Indiji proda u prostituciju. Međutim, još je strašnije kada čujemo pojedinačne priče tih djevojčica iz škole. One rade izrazito naporno kako bi jednog dana postale tužioci i bile u mogućnosti da služe društvu koje im je ranije naškodilo. Svaka čast i njima na životnoj snazi i osnovi koja im pruža Gracijasina Škola pravde.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije