Astrologijanajnovije

Lunarna eklipsa u Jarcu: posljednji pozdrav prošlosti

„Negde u tebi čeka okovana neka pesma
koju niko živ još ne zna
u tebi lanac zvecka tajnim alkama
bićeš ti majka majkama.“

Jelena Puhalo

Noć je. Noć lunarne eklipse.

Nikada nisam bila ovoliko svjesna jednog kraja.

Svjesna da svijet postoji do ove godine i svijet poslije nje. Kao Veliki prasak. Ova eklipsa, posljednja u nizu eklipsi na osi Rak ̶ Jarac zvoni posljednjim zvonom prošlosti. Ova osa je osa istorije, bukvalno i metaforički.

Svi imamo kolektivnu i pojedinačnu prošlost. Istoriju koja se pokazuje kako lažnom, tako i jako važnom…istorija govori o ciklusima. Astrologija isto. Sve su to koncentrični krugovi u genetici..tamo gdje je stao vaš djed možda ćete nastaviti vi, možda vaša djeca.

Razmišljam o tome šta ostavljamo svojoj djeci…dobro razmislite o tome. Ako tuga može da ima neki oblik onda je to oblik ove večeri. Kraj. Sahrana. Englezi to lijepo zovu funeral..tako dostojanstveno zvuči.

Ova godina je popalila toliko mostova da nismo stigli sve ni da sahranimo. Ali sada je vrijeme da shvatimo da imamo pravo na žal. Neko će da žali nad propuštenom ljubavlju, neko nad nerealizovanim odnosima sa svojim roditeljima, neko jer nema opciju i mora da se odvoji od svoga djeteta silom prilike, neko od posla kog je radio godinama, neko od stare kuće u kojoj je odrastao ili stana za kog ga vežu velike uspomene.

Neko će da završi sa iluzijama da mu je potreban ovaj ili onaj. Svi ćemo da plačemo. Sad. Danas, Sinoć. Juče. Sutra. I kada suze ne idu. Toliko je tuge u svijetu i toliko smo je dozvolili. Toliko smo se mučili bivajući u pogrešnim odnosima, na pogrešnim poslovima, spasavajući druge, a ne videći sebe, ponavljajući neuspjele priče svojih roditelja.

Dozvolili smo da nas ubijede da postoje pravi ljudi u pogrešno vrijeme i pogrešni ljudi u pravo vrijeme. Cirkus i sramota.

Dozvolili smo da se ne dogodimo sebi. Po koliko puta. Pun Mjesec je u Jarcu..znate li šta se desi kada se spoje hladnoća Jarca i voda Mjeseca…ledeno srce ili ledeno jezero. Nekima je srce toliko ogrubjelo da počinju plakati tek 2020…je li to normalno što rekao jedan gospodin?

Mjesec ne voli Jarca, Jarac ne voli Mjesec.

Kada su spojeni, uvijek nekako nastrada Mjesec jer je mekan i nježan. A Jarac gura i gura. Gura dalje, gura bolje, kaže: penji se na vrh..i onda ide ono pitanje: koji vrh postoji? Vrh čega? Da li dolazak na vrh očaja spada u penjanje ili silaženje, propadanje? Filosofijo spavaš li mirno sa južnim čvorom u Strijelcu? Ne spavaš uopšte..jer se ovo osjeti, ovo se ne filozofira. Ovdje se pati brale moj. Ljudi sada pate i tu nema pomoći i objašnjenja.

Ljudi su sami i napušteni…Mjesec u Jarcu na vraća našim majkama, vraća nas svakoj ženi koja je odrasla na planini i radila teške poslove umjesto da radi neki ugodni posao u toplom domu. Svakoj ženi koja je ostala bez svog poroda, svakoj ženi kojoj je odsječen neki dio tijela zbog karcinoma, svakoj ženi sa hladnom, distanciranom i odsutnom majkom ili majkom tirankom. Svakoj progutanoj suzi koja se zakačila negdje u tijelu i sada pravi haos. Svakoj velikoj karijeri koja nije instrukcija sopstvene želje duše već bjeg od hladnoće svakodnevice u još veću hladnoću.

Zaleđeno jezero ne drma…na njega možete stati, možete pokušati i ono danas puca pod vašim nogama. Puca u opoziciji sa Suncem u Raku…puca pod pritiskom emocije, tovara i tovara muke, patnje i potiskivanja. Voda u nama hoće napolje…šta god sad vidite ili uraditi imaće obrise tuge..podsjetiće vas baš na one najbolnije trenutke kada ste se oprostili od nekog dijela sebe. Da, sigurno ste postupili logično i korisno.Sigurno ste uradili ono što treba. Ma klinac… Sada idemo u sve one tuge kojima ne možemo ništa. One tako stoje tu kao planine i stoje, i mi ih ne možemo promijeniti.

Ne možemo izbrisati tugu..vidite šta nam je pokušaj brisnaja donio. Mi smo ludi svijet koji potpuno odlijepi nakon dva mjeseca zatvaranja. Mi ostavljamo one koje volimo, a živimo sa strancima. Mi napuštamo svoje kuće i domove, djecu, partnere, ljubav da bi zaradili koju kintu. Mi se odričemo roditeljstva da bi uspjeli u karijeri. Mi biramo da mrzimo svoje roditelje jer ne možemo da prihvatimo da ostanemo sami sa tugom u istini. Mi ustvari sve radimo samo da ne sretnemo tugu i priznamo istinu. I kako da doživimo srećan kraj u toj naopakoj bajci? Kako kaže Balašević mi smo u hodniku bez povratka.

I vjerujte ovo što dolazi ne može i neće ličiti na život do sada. I ja ne psujem i ne osuđujem u ovom tekstu..jer ako osjetite i 30% ove tuge ne možete..prosto ne možete nikoga osuditi. Desanka, tražim i ja pomilovanje za sebe i sve ostale.. Proteklih osamnaest mjeseci je bilo više nego žestoko.

Kidati se iznutra i ljuštiti na najtanje šnitice nije nimalo lako. Posebno za one neistrenirane. U nama zveckaju neke nove alkice…i sada je jasno vidi…ova eklipsa zatvara taj krug od gotovo dvije godine kidanja. Bilo je dovoljno crnjaka za sto života. Patio je ko je stigao i gdje…i rado bih vam rekla da će sve prestati i da možete mirno zaspati, ali sad tek počinje velika borba. Ali ovaj put ne krećemo iz minusa.

Ovaj put ne nosimo mamu, tatu, babu, dedu, genetiku, rodbinu, državu, obrazovanje, očekivanje društva, krivicu, kofere koje ni sami više ne možemo nositi. Sada nastupamo samo mi imenom i prezimenom, goli do kože. I sada iz nule gradimo sebe i sve svoje.

Trideset pet godina je od posljednje konjunkcije Saturna i Plutona i sedam vijekova od one posljednje u Jarcu…moramo priznati da je mnogo svega. Od paljenja žena na lomači, preko robovlasništva, ratova, kuge koja je pobila 2/3 Evrope, industrijske revolucije, atomske bombe…dva monstruozna svjetska rata i mnogo malih monstruoznih…jedan naš samo naš koji nas je konačno sve devastirao mentalno, fizički, materijalno i emotivno. Dakle ovo je i konačno suočavanje i sa kolektivnim PTSP-em kog se svi pravimo da nemamo.

Svi smo mi žrtve poricanja…i sada je vrijeme da sve to ohane.

Lunarna eklipsa je u velikom kvadratu sa Hironom u Ovnu. Hiron je ranjeni iscjelitelj. Znate onaj pametnji pola čovjek pola konj iz grčke mitologije koji je imao vječnu ranu koju nije mogao izliječiti, ali nije mogao umrijeti od nje. Poznato? Ova eklipsa, tj i naša svijet i podsvijest kao da guraju vrelo gvožđe u tu vječnu ranu, a vječna rana sa Hironom u Ovnu je rana ličnog identiteta, ko smo to zapravo…Kao da se iz starih sefova izvlače naše najdublje rane…i mi se borimo i borimo…vidimo toliko slabosti u sebi da napadamo na nju pokušavajuči je usmrtiti. A ona ne umire, rekoh vam…

Ona sad tu stoji kao Sunce u Raku potpuno svjesna sama sebe, gola i u punoj svjetlosti. Jedno je biti go i biti go i mrziti sebe golog. Razmislite o tome..ovo je skidanje i dublje od kože…To guljenje će donijeti takve promjene u narednih šest mjeseci da nećete vjerovati. Sjećate se da je Kronos pojeo svoju djecu. A znamo i da je Kronos isto što i Saturn. Da li ćete dozvoliti da vas pojede rođeni otac? Da li ćete pojesti svoju djecu učeći ih da budu mlaki, kukavice i da ljubav ipak nije najvažnija stvar…da li ćete dozvoliti da vas pojedu život i vrijeme?

Džaba vam novci moji sinovci…sve je džaba. Samo golo dupe i šaka ljubavi prolaze…shvatite to kako želite. Srećna vam eklipsa, zagrlite sebe i pozdravite se…uskoro nema više te osobe…

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije