Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Zašto se današnje majke osjećaju toliko frustrirano?

Moj posao je da radim s majkama.

Svake sedmice čujem na desetine priča kreativnih, motivisanih, obrazovanih i relativno dobro uspješnih žena koje zaista vole svoju djecu.

Prevela: Sara Desančić Redakcija

revolutionfromhome.com

To su majke koje su posvećenje zdravom odnosu i spremne su da daju ogromne žrtve kako bi obezbijedile dobrobit za svoje porodice.

Uprkos njihovim dobrim namjerama i napornom radu, većina njih osjeća nevjerovatnu frustraciju.

Iako su njihovi životi, kao i njihove ličnosti nesumnjivo različiti, frustracija je, možda, najsjajnija i najdeblja nit koja povezuje njihove priče. Čak ću biti hrabra da napišem sljedeće:

Frustracija je ta koja objedinjuje sve majke. Šta je to, osim ljubavi prema svojoj djeci, što često osjećamo? Da je to samo obična frustracija, ne bih se toliko brinula.

Postoji određena količina frustracije koja izgleda sasvim prirodno kada je u pitanju upravljanje haosom, a djeca su po svojoj prirodi stvarno haotična.

Foto: unsplash

Ali, mi nismo samo frustrirani. U suštini smo pod nevjerovatnim stresom i ispunjeni tjeskobom. Bez obzira na demografsku kategoriju, mnogi od nas se stide svog neurednog života i nesposobnosti da sve održimo u jednom komadu, izolovani smo i nesigurni kome možemo vjerovati, ali i konstantno krivi jer ne možemo svojoj djeci dati više od onog što zaslužuju.

Ironija je u tome što smo intezivnije, bolje angažovane i informisanije od bilo koje generacije majki u istoriji svijeta, a ipak se još uvijek osjećamo neadekvatno, poraženo i neispunjeno.

Svakodnevno čujem sljedeća pitanja: Šta još moram da uradim/kupim/naučim kako bih ublažila stres i nezadovoljstvo koje osjećam? Šta radim pogrešno?

I najvažnije od svega :

Šta nije u redu sa mnom?

Ovo posljednje pitanje ne samo da me boli, već me sve više i više ljuti. Sa moje tačke gledišta, pitanje “ Šta nije u redu sa mnom?” od prezatrpane, marljive majke zvuči kao zbrka ispranog mozga koji je preživio zlostavljanje. Kao da pokušavaju da shvate šta su to pogrešno uradile da bi zaslužile tako nešto.

“Šta nije u redu sa mnom?” je jednostavno pogrešno pitanje.

Ili na jeziku pjesnika Davida White-a:

„To je pitanje koje nas drži zarobljene u razgovoru koji je suviše mali za nas.“

Evo šta mislim da treba da se pitamo umjesto toga:

Koje okolnosti doprinose epidemiji frustriranih, sumnjčavih majki u našoj kulturi?

Ili jednostavnije rečeno:

Zašto je današnje majčinstvo toliko frustrirajuće?

Stoga sam odlučila da napravim spisak svih faktora koji su doprinjeli mom radu, mojim ličnim vezama i sopstvenom iskustvu majke. Dok sam radila ovo moja želja je bila trostruka:

Da započnem razgovor dostojan današnjih nevjerovatnih majki (i naših prečesto minimiziranih problema).

Da imam resurse za dijeljenje sa svakom majkom koju sretnem i koja se osjeća kao da propada.

Da doprem do što više majki ovom porukom: frustracija, stres i anksioznost koju osjećate nisu odraz vaše neadekvatnosti. Oni su odraz zbunjene, patrijarhalne kulture koja još nije shvatila koliko je zdravlje i dobrobit majki u interesu svih nas.

Jasno je da nećemo riješiti sve te probleme preko noći pa čak ni tokom svog života. Ali, svako od nas može učiniti prvi i najvažniji korak ka unapređenju sebe kao ličnosti.

Foto: unsplash

Možemo početi da rasklapamo “Šta nije u redu sa mnom?” pitanje, koje nas drži zarobljene, zbunjene, izolovane i onesposobljene.

Bez daljeg odlaganja…

Lista izgleda ovako:

  1. Standardi i očekivanja roditelja su porasli, dok je podrška opala. Prije nekoliko generacija smatralo se potpuno prihvatljivim da se djeca tuku, stide, preplaše ili da im se prijeti kako bi se “natjerali” da se normalno ponašaju. Srećom daleko smo napredovali do zdravijih i ljubavnijih roditeljskih praksi. Ali, istovremeno, naša kultura se odmakla od modela zajedničkog vaspitanja djece (bake, rođaci), što znači da pritisak ispunjavanja ovih viših standarda sada često pada na jednog roditelja. Majke taj pritisak najviše osjećaju.
  2. Majčinstvo je sveobuhvatno, ali često neadekvatno za posao brige o sebi. Majčinstvo snažno utiče na neke aspekte o tome ko smo mi, dok gotovo ne ostavlja prostora za rast drugih, jednakih dijelova. Osim ako nismo svjesni potrebe da to izbalansiramo van majčinstva (da uspijemo da nađemo vrijeme i podršku da to izvučemo na površinu), cjelovitost i uspjeh mogu se osjećati prilično nedostižnim.
  3. Bombardovani smo nerealnim slikama kako majčinstvo i ženstvenost treba da izgledaju i da se osjećaju. Marketing, kao i slike koje nam plasira, je svuda oko nas i bori se sa našim ubjeđenjima više nego što shvatamo.
  4. Naši instikti se svode na minimum. Živimo u kulturi koja nas uči da tražimo odgovore od stručnjaka ili pomoću Google-a, što znači da naša intuicija dobija vrlo malo validacije i angažmana koji su joj potrebni da bi se ojačala. Oni koji su u stanju da čuju glas mudrosti, u sebi često osjećaju da to moraju opravdati sljedbenicima pravila i skepticima oko nas.
  5. Pedesete godine nisu bile baš tako davno. Iako se stvari brzo mjenjaju još uvijek imamo na meti roditeljstvo od generacija koja su očekivale određene stvari od majki i neke druge od očeva. Čak i ako vidimo da su takva očekivanja zastarjela, većina nas nije imala ono što danas želimo, što znači da sami moramo smisliti zdravije i pravičnije verzije porodice i porodičnih odnosa.
  6. Mi se širimo a tanji smo nego ikad. Danas se od nas, osim što smo domaćice, očekuje da gradimo karijeru, budemo izuzetni roditelji, budemo u formi, imamo svijest o mnogim stvarima na koje naše majke nisu ni pomišljale, poput osjetljivosti na hranu, izbor škole, internet sigurnosti, emocionalnog zdravlja i mnogih drugih stvari. Nikada do sada nismo očekivali toliko različitih stvari od majki ili kod nas samih.
  7. Mi znamo više i osjećamo potrebu da učinimo više sa tim znanjem. Iako je doba informacija očigledno dovelo do nevjerovatnog napretka, takođe nas preplavljuje više informacija nego što to možda možemi iskoristiti.
  8. Mi nemamo selo ili plemena koja bi nam pružila podršku, što znači ili da idemo sami ili da pokušamo da stvorimo pleme tokom našeg života kada imamo najmanje vremena i energije za to. Stvarno je neprirodno da majke i djeca vode život bez drugih majki i djece u okolini. Naš zadatak je da širimo radost, dijelimo tuge, proslavljamo rođendane.
  9. Postporođajna njega u našoj kulturi je potpuno neadekvatna, zbog čega od početka imamo osjećaj neuspjeha. Ova nježna, ranjiva, neodoljiva, sveta i često zastrašujuća sezona majčinog života predstavlja vrijeme kada joj je pleme najviše potrebno.
  10. Naša energija je već ograničena. Neprospavane noći, stalni dječiji haos, rijetki odmori i mentalno opterećenje koje dodatno pogoršava već otežavajuće okolnosti.
  11. Baka ne živi vrata pored nas. A ni tetke, rođake ili sestre koje bi pomogle u podjeli tereta. Čak i ako živimo u blizini naše šire porodice, naši sistemi vrijednosti i roditeljske prakse često su neusklađeni. Ove razlike u vrijednostima često su dovoljan razlog da ne ulažemo u ove odnose. Bilo da je ovo krajnje dobro za nas ili ne, nemamo osjećaj podrške.
  12. Nemamo mnogo interakcije sa starijima od nas. Iako su nam potrebni onoliko koliko i oni nama, mi smo sve više međugeneracijski nepovezani.
  13. Automobilska kultura posebno je teška djeci, a kao rezultat toga i majkama. Ne moram ovo da opisujem onima koji iz dana u dan vezujete djecu koja stoje u sjedalicama. To je ekstremno isušivanje mozga i za većinu nas neizbježno.
  14. Urođeno nam je da se duboko brinemo. Biološki smo napravljeni da brinemo o osobama koje nas okružuju, ali s obzirom na sav dodatni pritisak da ispunimo toliko uloga, često smo toliko emocionalno iscrpljeni koliko i fizički obavljajući sve to.
  15. Mi smo protiv trgovaca koje podržavaju milioni. Mi smo u tim rovovima, i posmatramo efekte tolikog broja stvari, zavisnosti od ekrana, prekomjernog šećera… koji utiču na našu djecu. S obzirom koliko su drštveni trendovi veći i bogatiji od nas, često se čini da zaštita naše djece od ove stvarnosti izgleda kao gubitnička bitka.
  16. Poslovi sa skraćenim radnim vremenom i naknadama su daleko od nas. Pronalazak posla sa punim radnim vremenom koji pruža povoljnu zdravstvenu zaštitu za čitavu porodicu predstavlja pravi izazov. A honorarne poslove sa raznim pogodnostima, koji su potrebni velikom broju majki da postignu zdravu ravnotežu između posla i života, gotovo je nemoguće pronaći. Stres koji dovodi do toga da birate između nezbrinutosti ili ostavljanja beba ili male djece na čuvanje puno radno vrijeme je ogroman i rasprostranjen.
  17. Navikli smo na režim preživljavanja. Imam teoriju (na osnovu mojih zapažanja i ličnog iskustva) da su majke toliko evolucijski navikle na način preživljavanja da zapravo gravitiramo prema njemu i nesvjesno se držimo zaglavljene u tom haosu, čak i kada je uspjeh moguć. Uostalom ako smo u režimu preživljavanja imamo ugrađen osjećaj svrhe. Ponovno napajanje psihe za uspjehom zahtjeva strpljenje, podršku i samosvjest, ali i to je moguće.
  18. Djeca iz komšiluka su nestala. Zahvaljujući tehnološkim iskušenjima, ekstra zaštitnim roditeljima i klimatskim promjenama, naselja koja su nekad bila divovska igrališta danas izgledaju prazno. To znači da je pritisak i odgovornost na nama da ih učimo zdravom načinu života, da ne postanu još zavisniji od svojih telefona.
  19. Potrebe majki se često ne poštuju na radnim mjestima. Iako postoje izuzeci, mnoge majke su prisiljene da se ponašaju kao da nisu majke ili imaju opciju da izgube posao. To znači da stalno biramo između bolesnog djeteta i nezadovoljnog šefa.
  20. Mjenjaju se i uloge očeva. Srećom, sve više očeva igra aktivnu ulogu u odgajanju djece i kućnim poslovima. Međutim, budući da muškarci i žene potpuno drugačije funkcionišu, to otvara potpuno novi teren, što stvara stres kod mnogih parova i porodica.
  21. Hranili su nas nezdravim porukama o nezavisnosti. Naša kultura slavi i nagrađuje nezavisnost, a ne međuzavisnost, što je mnoge od nas navelo da vjerujemo da traženje pomoći i potrebne podrške nas čini slabim.
  22. Naše su duše gladne. Imamo više stvari nego ikad, a nemamo ono što je potrebno da bismo nahranili našu dušu, poput unutrašnjeg mira, tišine, odlaska u prirodu i sklada unutar naših porodica.
  23. Brakovi i partnerstva su ozbiljno narušeni. Od svojih partnera tražimo stvari koje nam možda okruženje treba dati. Rođeni smo s tim da širimo svoje potrebe za povezivanjem i podrškom od strane mnogo ljudi, ali to je lakše reći nego učiniti ako nemamo zdravo i jako okruženje.
  24. Naše potrebe se rijetko uzimaju u obzir. Potrebe majki su često posljednje koje se uzimaju u obzir. Priča o tome da su dobre majke one koje su samopožrtvovane, je priča koju su za mnoge od nas napravile naše majke,zbog čega je izazov mijenjanja te priče još veći.
  25. Pokušavamo nadoknaditi mnoge stvari koje nedostaju. Na primjer, većina nas želi da djeca imaju nadahnjujući život ispunjen prirodom, ali ih više ne možemo jednostavno poslati u šumu da se igraju ili niz cestu do komšijinog dvorišta. Moramo im na neki način stvoriti takva iskustva, jer naše okruženje postaje sve manje divlje i djeca su se navikla igrati u zatvorenom.
  26. Mi se davimo u stvarima. Potrošačka kultura je postavila takav model življenja koji nas tjera da kupujemo, organizujemo stvari, da se osjećamo prezatrpano, prečišćavamo i opet kupujemo. Ovaj ciklus nas može zadovoljiti do određenog nivoa, ipak smo mi ciklična bića, ali to ne zadovoljava naše dublje čežnje.
  27. Gladujemo za dubljim vezama. Nastojimo da se povežemo jedni s drugima na načine koji su nam najdostupniji, ali sve je to na površinskom nivou. Gladujemo za dubljim, autentičnijim, društvenijim vezama, ali opet, teško ih je pronaći i stvoriti jer smo previše opterećeni obavezama.
  28. Naučeni smo da se povučemo nakon što dobijemo djecu, što dovodi do nevjerovatne transformacije kada postanemo majke.
  29. Svetih ceremonija i raznih obreda je jako malo i daleko su iza nas. U suštini ne poštujemo pravilno snagu i ljepotu žene. Prve menstruacije, blagoslovi i okupljanja za vrijeme punog mjeseca imaju neku popularnost u progresivnim zajednicama, ali još uvijek su daleko od uobičajenog. Nažalost, žene kojima je potrebna podrška su najčešće one u najranjivijim fazama svog života, što znači da nisu same sposobne da to ostvare.
  30. Rijetko se osjećamo uspješnim po konvencionalnim mjerama. Naša kultura definiše uspjeh na načine koji se sukobljavaju sa onim što je moguće ili čak poželjno za većinu majki.
  31. Naša kultura izbjegava bol i nelagodu. Pošto smo toliko mnogo ljudi naučili da trpe, minimiziraju i negiraju neprijatne emocije, umjesto da ih doživljavamo kao prirodan, zdrav dio čovjeka, skloni smo misliti da smo slabi kada osjetimo mnogo snažnije emocije koje majčinstvo izaziva u nama. Rođeni smo da snažno osjećamo. Jednostavno treba nam više prostora gdje ćemo biti poštovani dok osjećamo to što osjećamo.
  32. Mi smo isključeni iz ženskih priča, mitova i tradicija. Gotovo da smo potpuno isključeni od usmene tradicije, krugova priča i pjesama, mitova koji odaju počast ženskom putovanju i pomažu nam da shvatimo naš život, rast i borbu. To znači da većina nas uopšte nije svjesna svog neznanja.
  33. Naučeni smo da se odupremo starenju. Uslovljeni smo da mislimo da ako želimo da budemo lijepi, poželjni i moćni moramo izgledati mladalački i seksi. Odupirući se procesu starenja odolijevamo tragu mudrosti koji je pred nama. Moramo biti voljni da pustimo svoja dječija tijela i umove da bismo u potpunosti otjelotvorili majčinski arhetip, divlju i mudru ženu. Naša kultura očajnički želi plodove ovog prirodnog napretka.

Naravno, svako od nas je čovjek, i niko nije savršen. Sve smo mi nesavršene majke. Ali to ne znači da nešto nije u redu s nama.

Kao što Tara Brach kaže “ Nesavršenost nije naš lični problem” to je prirodni dio našeg postojanja.

Svi smo uhvaćeni u željama i strahovima, svi se mi razbolimo i ozdravimo. Ipak, kada se opustimo zbog nesavršenosti, nećemo više gubiti životne trenutke u težnji da budemo drugačiji i u strahu od onoga da li je sve u redu.

Svi želimo da smanjimo osjećaj frustracije u svom životu, ali je ključno da to ne uradimo prebrzo. Frustracija, kao i sve ostale emocije koje osjećamo iz dana u dan, postoji da bi nam nešto pokazala. Kada te emocije brzo umanjimo a da prethodno ne prepoznamo dar koji nam nude, propuštamo mogućnost rasta i izlječenja.

Svakodnevnom životu dajemo više svrhe i smisla kad počnemo doživljavati svoje frustracije.

Imate nešto da dodate na listu?

Moja jedina molba za vas je, ako se osjećate nadahnutim da se pridružite razgovoru, jeste da to radite iz duha službe, a ne žrtve.

Cilj je kolektivno osnaživanje i osvjetljavanje a ne krivica i sramota.

Mame, mi smo dostojne boljeg i kvalitetnijeg razgovora od strane nas samih.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije