AktivizamFeminizamHrabra Lola

AGONIJA RODNO ZASNOVANOG NASILJA ZA VRIJEME KORONE

Jadranka Miličević analizira rodno zasnovano nasilje za vrijeme pandemije Covida 19 Rodno zasnovano nasilje i dalje ostaje rak rana našega društva.  Pandemija Covida 19 ostavila je teške posljedice i povećala traume ženskih žrtava nasilja. „Žrtve nasilja, najčešće rodno utemeljenog i…

Ružica Ljubičić

Jadranka Miličević analizira rodno zasnovano nasilje za vrijeme pandemije Covida 19

Rodno zasnovano nasilje i dalje ostaje rak rana našega društva.  Pandemija Covida 19 ostavila je teške posljedice i povećala traume ženskih žrtava nasilja.

„Žrtve nasilja, najčešće rodno utemeljenog i obiteljskog, bile su u nizu slučajeva spriječene doći do adekvatne zaštite i zbrinjavanja u sigurne kuće. Razlog za to je usmjerenost na COVID-19 i zanemarivanje svih drugih problema, a otežavajuća okolnost su bile i restriktivne mjere nadležnih organa“- komentira  Jadranka Miličević, direktorica i suosnivačica Fondacije Cure.

Nevladine organizacije koje su programski usmjerene na zaštitu žrtava uočile su kako je tokom pandemije COVID-19 ustanovljeno niz problema i poteškoća u radu sa žrtvama nasilja. Najveće posljedice epidemije su otežan prijem žrtava u sigurne kuće i pružanje adekvatnih odgovora podrške za žrtve rodno zasnovanoga nasilja.

„Referalni mehanizmi za zaštitu i podršku žrtvama nasilja nisu funkcionirali i pomoći različitih aktera. Centri za socijalni rad su imali skraćeno radno vrijeme i obustavili su direktne kontakte sa korisnicima i korisnicama“- rekla je dugogodišnja aktivistkinja, feministkinja koja se zalaže za ravnopravnost spolova.

U okviru zdravstvenih ustanova zabranjen je ili sveden na minimum pristup zdravstvenoj njezi, dok je policija u razdoblju pandemije bila usmjerena na provedbu mjera vezanih za COVID-19, te vrlo često nije izlazila na teren odnosno pružala odgovore na potrebe žrtava nasilja. Ne postoji baza podataka na nivou entiteta, niti na razini BiH o ženama koje su žrtve nasilja ni prije pandemije ,a posebno ne sada.

„Žene koje su skupile hrabrost i pozvale Sos telefone nisu dobile potporu policije koja je na teren izlazila tek na inzistiranje udruga“- opisuje Miličević  agoniju  i patnju žrtava obiteljskoga nasilja s kojim se svakodnevno susreće.

Aktivistkinje fondacije Cure su izrazile nezadovoljstvo odnosom društva tokom pandemije,  jer predstavnici Kriznih štabova nisu uključili  ni jednu predstavnicu feminističkih NVO  u tim. Nisu postojali izolirani blokovi pri Sigurnim kućama i zato nije ni bilo moguće smještati žrtve u siguran prostor. Restriktivne mjere koje su imale za cilj prevenciju pandemije nisu bile osjetljive na pojavu nasilja, a time ni na potrebe žrtava nasilja u obitelji. Mehanizmi i procedure upućivanja žrtava nasilja kao i multisektorska suradnje nisu bili dovoljno uvezani i djelotvorni.

“Time se poslala poruka ženama – šta god da se događa između četiri zida, šuti, trpi, ne zovi i ne traži pomoć, sve je uzalud, a što je ohrabrilo osobe nasilnog ponašanja da pokažu svoju moć i kontrolu na različite načine vjerujući da žena ili dijete je 100% vlasništvo počinitelja nasilja“- ističu aktivistkinje Fondacije Cure  Ogorčene su činjenicom  da se žrtve obiteljskoga nasilja moraju pokoravati njegovim ili njihovim zahtjevima bez obzira kako bili besmisleni i neopravdani što je kod žena izazivalo osjećaj straha da neće dobiti potrebnu pomoć i podršku.

Uloga i podrška  predstavnica organizacija koje se bave podrškom i pomoći ženama preživjelim rodno zasnovano nasilje je veoma važna.

Najčešći razlozi zbog kojih su žene zvale su: nasilje od partnera, nasilje od brata, nasilje od bližih rođaka s kojima dijele prostor stanovanja, odnosno kuću, suicidalne misli uslijed nasilja od strane partnera i njegovih roditelja, zdravstvena problematika dodatno pogoršana uslijed nasilja, teška socio-ekonomska situacija, nemogućnost nabavke osnovnih egzistencijalnih potreba hrane, higijene, ogrijeva, zabrinutost za neplaćene režije i nemogućnost nabavke i kupovine medikamentozne terapije uslijed nedostatka financijskih sredstava.

Tokom pandemije COVID-19, prema bilješkama nevladinih organizacija, korišteni su različiti oblici nasilja prema ženama i djeci: od onih vidljivih – fizičkog nasilja do suptilnih – psihološkog nasilja, kao i nametanja krivnje.

 „Žene nerado prijavljuju nasilje u vremenu bez pandemije, duboko vjerujući da će se tražiti greške u njihovom ponašanju, da će biti okrivljene za neuspjeh obitelji i da su same doprinijele nasilju.“- ističe  direktorica Miličević

Naime, mnogo okolnosti ukazuje na to da su stavovi bh. građanstva pod jakim patrijarhalnim utjecajima što se manifestira na šutnju o nasilju. Međutim, iako sustav nije na adekvatan način odgovorio na izazove,  predstavnice ženskih NVO su pokušavale poslati poruku ženama koje trpe nasilje da ima izlaza iz nasilnog odnosa, da prijave nasilje, da nazovu SOS telefon . Aktivistkinje  Fondacije Cure su zaključile da je pandemija na neki način dala vjetar u leđa da prijave nasilje i konačno kažu sad je dosta.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije