AstrologijanajnovijeNaslovna vijest

Direktni Merkur u kvadratu sa Marsom: Spasavaj se ko može!

„If something is important enough, even if the odds are against you, you should still do it.“

Jelena Puhalo

 

Ovako otprilike ide cijela godina…Samo nam se pokazuju greške i te pokazne vježbe bole.

A ispod ne piše: Sačekaj strpi se, doći će bolja vremena za rješavanje, nego: sve sad, ništa nikad.

 

I pauza nema. Za sve koji ih trebaju.  Idući mlad mjesec će biti posebno težak…kažem to poslije eklipsi, zanimljivo zar ne? Čovjek ne može da se  nagleda ovog kosmičkog ludila, i onda kao da postoji druga opcija kaže: ma neka ide sve do…

Ovako: situacija je jako ozbiljna. Na nebu imamo Merkur u Raku koji kreće direktno. Da podsjetim da je u kardinalnom kvadratu sa Marsom iz Ovna i tako će ostati još bar nedjelju dana…duga kvadratčina. I ja bih voljela da shvatimo šta taj kvadrat donosi otprilike. Svakom će biti drugačije, ali evo šta se dešava:

Merkur u Raku je um koji je sišao u stomak. Rak je stomak, centar, core. Oštar predmet koji ulazi u stomak, šutanje u meka tkiva, napad na žensku energiju, napad na prošlost, agresivno forsiranje nekih poršlih vremena, izvlačenje ružnih i bolnih uspomena, pokipljeno mlijeko, vruća supa koja opeži jezik, strah koji je sišao u sve naše pore, verbalne prijetnje, napad na sebe, pokušaj da se u sebi ubije sve nježno i mekano, rat sa državom, rat sa majkom, rat sa porodicom, rat sa genetikom, svađe u kući, svađe oko imovine, uvredljive poruke na račun nečega što emotivno mnogo volimo, potreba da se verbalno branimo, osjećaj generalne ugroženosti…potreba da se ruši sigurnost i rušenje sigurnosti, izlazak iz zone komfora samopovredom ili povredom nečega što volimo.

Mars je uvijek neko muško…a Rak uvijek neko žensko…ako sukobimo taj Merkur u Raku sa tim Marsom u Ovnu, vidimo mlade muškarce koji povređuju žene, vidimo mušku liniju koja vrijeđa žensku inteligenciju, vidimo očajničku potrebu žene da se od nečega brani, naročito verbalno, vidimo urođeni feminizam koji „skače“ na gušenje bilo kakvog prava…vidimo ispite samih nas koliko smo čvrsti u svojim odlukama da nešto zauvijek napustimo ili nečemu konačno pripadnemo. Vidimo koliko smo glasno i agresivno spremni braniti ono što nam je sveto.

I to vidimo i u sebi i na ulicama…

Rak su svetinje. Rak je ona granica preko koje niko nikada ne smije da pređe. Tu su nam majke, tu su nam kuće, tu nam je kulturna tradicija, tu su nam djeca, naročito ženska, tetke, babe…tu stomak i onaj mali dio njega u kom stoji cijeli Univerzum. Tu je onaj ružni osjećaj kada je nešto pogrešno, kada smo uplašeni, kada osjećamo da nešto neće ići po dobru..taj osjećaj potiče iz tog dijela. I sad i znamo da ništa neće poći po dobru. Dobru koje smo stvarali…

Jer to nam dobro više ničemu ne služi i nije nam potrebno.

Probajte da ostavite smeće dan duže u kući na ovoj vrućini pa ćete vidjeti u šta se sve to pretvori…e sad se uzimaju noževi i hirurgija radi. Ko je tu da vas obeshrabri? Ko je tu da vas omalovaži? Ko je tu da vam pokaže da je svijet okrutno mjesto i da vas poruši, a ko želi da vam postavi jastuk ispod koljena kada padate sa života?

Rak je jedan težak znak. Sugeriše na onu posljednju granicu unutrašnjosti. I kada vam neko zabode nož u posljednju preostalu ulicu u kojoj žive Leteći medvjedići naravno da ste bijesni. Naravno da se borite. Jer šta je život ako je baš sve u njemu grubo? Ako je baš sve realnost? Ako je baš sve matematika?

Neke tamo šume i parkove su sadile babe naših baba i djedovi naših djedova.

Neko vas je gradio i sasuo godine u to da vi budete najbolja verzija sebe.

Neko je preživio ogromnu patnju susreta sa tugom, napuštanjem, teškom bolešću, ratom, gubicima.

Neke su žene nekada ubijane da bi mi radile, glasale i birale kada ćemo i hoćemo li roditi.

Neko je ginuo i gine da bi mi svi jednog dana shvatili da smo jednaki…

 

I ne zaboravite te neke ljude. Možda njihova pojedinačna imena nisu važna koliko je važna njihova hrabrost. Svaki put kada vas život pritjera u ćošak, sjetite se svojih pretkinja, i mojih i pretkinja svih naših pretkinja. I vi muškarci se sjetite…sjetite se da je neko morao tamo davno da zabode tu motiku u zemlju i kaže: Ja neću više!

Život nas ne želi osramotiti, sramotimo sami sebe. Nije sramota biti depresivan, usamljen, siromašan, sam, nesnađen, haotičan, izgubljen, bolestan, sramota je kad si govno od čovjeka. I kad izgubiš kompas da su i drugi ljudi od mesa kao i ti…i udaraš po njihovom mesu jer ih to boli.

Merkur danas kreće direktno da nas podsjeti da nema potrebe da se ćuti. I trpi.

Možda je prvi korak u oslobađanju sebe onaj kad počnemo razmišljati koje poslovice ponavljamo kao mantre…

 

I da podsjetim: ako je nešto dovoljno važno, gurajte do kraja!!!

 

Ljubim vas i polako.

 

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije