Gdje god se nalazili, znamo da poslije nekih noći, više nećemo biti isti

Nekada sam mislila da je ovo ljubavna pjesma. Danas, više nisam sigurna u to. Ni u mnogo štošta.
Bježim sa ovog mjesta u roze kovertu i u neke riječi.

Žena koja je bježala u pisma, kada nije imala šta da kaže više.
Bježala sam uvijek u svoje rokovnike i dnevnike, kada sam spašavala sebe od sebe i drugih.

Zato sve više pišem, a sve manje govorim.

Znak upozorenja na pločicama je izblijedio. Da li je to znak da blijedi upozorenje?
Ne mogu o tome da mislim sad. A ne mogu ni da pobjegnem ovaj put. Ni u riječi ni u pismo.

O, kako su noći duge Danka..
I njima, i meni.
A mahniti svijet se bavi nevažnim stvarima i dalje.
Ne čujem ništa.
Samo ključ dok mijenjaju bocu s kiseonikom.
Kada bi ljudi počeli da cijene to što mogu da dišu.

Drugovi, znamo li što smo ovdje?
Ili ste zaboravili?

Tražim neku izgubljenu riječ. Da me zagrli, da me utješi, da mi pomogne. Nema je ko za inat.
Čitam status jedne drage mi žene, i on počinje sa :” čarobno je u hodnicima bolnice..”

Znam i ta njen osjećaj, a usput otkrivam i ovaj svojj kojim ne mogu nikako da ofarbam ovih par zidova. Ako ne u čarobno, makar u oker.

O kako su noći duge Danka..
Danka je sigurno zadala mnogo nevolja jadnom Tomi.
Vjerujem da su te noći zapravo bile divno duge, najljepše duge..

Foto: unsplash

Jednom sam poželjela da jedna noć traje vječnost. Želja mi se, evo večeras ispunila.
Nisu uzalud ljudi rekli “pazi šta želiš”..

Dragi bijeli mantili,
Život je prekratak zapravo, da bi nam noći bile ovako duge. Da bi nam dani bili ovako bez boje, i blijedi.

Dovoljno je teško da bi dostojanstvo tek tako okačili na ofinger kao neku bluzu.
Gdje god se nalazili, znamo da poslije nekih noći, više nećemo biti isti.

Zato, nemojte prestati vjerovati u ono zbog čega ste jednog dana obukli bijeli mantil.
Jer, zbog tog mantila danas oblačite kombinezon, ne pitajući ništa.

Preuzeto sa: facebook. com